Povratak iz Njemačke: Jesam li jedini koji nosi teret?

“Dario, gdje su pare?” pitao sam, držeći u ruci izvod s računa. Ruke su mi drhtale, a glas mi je bio napet kao žica na gitari. Sanja je sjedila za stolom, gledala kroz prozor kao da će joj pogledom otvoriti izlaz iz ove situacije. “Pa, znaš kako je… Djeca su trebala nove tenisice, auto je stao, a i mama je bila bolesna…” nabrajala je, ali ja sam samo čuo šum u ušima. Šest mjeseci sam radio u Njemačkoj, ustajao prije zore, radio po dvanaest sati dnevno na baušteli, misleći da gradim bolju budućnost za nas. A sada, kad sam napokon došao kući, osjećao sam se kao stranac u vlastitoj kući.

Sanja i ja smo zajedno od srednje škole. Uvijek sam bio taj koji vuče, koji rješava probleme. Kad su došla djeca – Ivana i Filip – znao sam da moram još više. Ali nikad nisam mislio da će me vlastita žena dočekati s tolikom ravnodušnošću prema svemu što sam žrtvovao. “Dario, nisi ti jedini koji se muči. I meni je teško s djecom, sama sam ovdje!” viknula je odjednom, kao da joj je dosta mojih pitanja. “Ali Sanja, zar nisi mogla malo paziti? Zar si morala kupiti novi mobitel kad stari još radi? Zar ti je stvarno trebalo toliko novih stvari?”

Sanja je šutjela. U tom trenutku Ivana je utrčala u kuhinju: “Tata, vidi što sam nacrtala!” Pogledao sam crtež – nas četvero ispod velikog sunca. Srce mi se steglo. Zbog njih sam otišao. Zbog njih sam trpio hladnoću i usamljenost u tuđini. A sada se pitam – ima li to smisla?

Navečer nisam mogao zaspati. Ležao sam na kauču jer smo se posvađali. Slušao sam kako Sanja diše u drugoj sobi. Sjetio sam se razgovora s kolegom Edinom iz Sarajeva: “Brate, kod nas ti žene sve drže pod kontrolom. Ako ti ne paziš na pare, ona će ih čuvati kao oči u glavi.” Pomislio sam – gdje smo mi pogriješili?

Sljedećih dana pokušavao sam razgovarati sa Sanjom. “Možda bih ja mogao ostati ovdje, a ti otići raditi vani?” predložio sam jednog jutra dok je kuhala kavu. Pogledala me kao da sam poludio. “Ja? Da idem raditi u Njemačku? Pa tko će s djecom? Kako ću ja tamo sama?”

“A kako je meni bilo?” upitao sam tiho.

Nije odgovorila.

Počeli smo se udaljavati. Svaki dan nova svađa oko novca, oko djece, oko sitnica. Filip je jednom pitao: “Tata, zašto si stalno ljut na mamu?” Nisam znao što da mu kažem. Nisam htio da djeca misle da je novac važniji od ljubavi, ali nisam mogao ignorirati osjećaj izdaje.

Jedne večeri došao je moj brat Ivan na pivo. “Dario, moraš joj reći što te muči. Ako ne možeš više tako, neka i ona preuzme dio tereta. Nisi ti magarac!”

Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijelu noć.

Sutradan sam skupio hrabrost i rekao Sanji: “Sanja, ne mogu više ovako. Ili ćemo zajedno nositi ovaj teret ili ću morati razmisliti o svemu. Ne želim biti samo bankomat. Ako trebaš pomoć, traži posao ovdje ili idi vani – ja ću biti s djecom. Ali ovako više ne ide.” Suze su joj krenule niz lice. “Dario, bojim se… Bojim se da neću uspjeti kao ti. Bojim se da ću izgubiti djecu ako odem…”

Prvi put nakon dugo vremena zagrlio sam je iskreno. “I ja se bojim, Sanja. Ali ne možemo više ovako. Moramo biti tim ili ćemo se raspasti.” Djeca su nas gledala iz hodnika, zbunjena ali sretna što nas vide zajedno.

Narednih tjedana počeli smo zajedno planirati budžet, razgovarati o svakom trošku. Sanja je našla posao na pola radnog vremena u lokalnoj trgovini. Nije bilo lako – često smo bili umorni i nervozni – ali barem smo znali da oboje pokušavamo.

Ponekad se pitam: Je li vrijedilo otići? Jesam li pogriješio što sam sve stavio na svoja leđa? Ili je možda ovo bila prilika da naučimo nešto o sebi i jedno o drugome?

Što vi mislite – jesam li trebao ranije tražiti pomoć ili je ovo cijena koju svi mi plaćamo za bolji život?