Kad se dom pretvori u tuđinu: Priča o ocu koji je sve dao, a ostao sam
“Tata, možeš li, molim te, ne zvati svaki dan? Imam posla.” Glas moje kćeri Lejle bio je tih, ali odlučan, dok sam stajao na balkonu svog stana u Sarajevu, gledajući u maglu što se spuštala niz Trebević. Ruke su mi drhtale, ne od zime, nego od nečega što nisam mogao imenovati. Možda tuge. Možda srama.
Godinama sam sanjao ovaj trenutak. Da se vratim iz Njemačke, gdje sam radio na baušteli, gdje su mi leđa ostala podignuta pod tuđim krovovima, a srce ostalo negdje između Frankfurta i rodnog sela kod Travnika. Sanjao sam da ću svojoj djeci, Lejli i Ivanu, omogućiti ono što ja nisam imao: sigurnost, dom, budućnost. I kad sam napokon skupio dovoljno, kupio sam im stanove – Lejli u Sarajevu, Ivanu u Zagrebu. Mislio sam, sad će sve biti dobro. Sad ćemo biti obitelj.
Ali, kad sam se vratio, shvatio sam da sam postao gost u vlastitom životu. Lejla me dočekala s osmijehom, ali već nakon nekoliko dana, njezin je život nastavio svojim tokom. Posao, prijatelji, dečko. Ivan je bio još gori – kad sam ga nazvao da dođe na ručak, rekao je: “Tata, stvarno nemam vremena, imam ispit.” Nisam ga vidio mjesecima.
Sjedio sam u praznom stanu, gledao u zidove koje sam platio godinama znoja i odricanja, i pitao se: gdje sam pogriješio? Jesam li trebao ostati? Jesam li trebao biti tu kad su padale prve petice, kad su plakali zbog prvih ljubavi, kad su slavili rođendane bez mene? Je li novac vrijedio više od mog zagrljaja?
Jedne večeri, skupio sam hrabrost i nazvao bivšu ženu, Anu. “Ana, možeš li mi reći… jesam li ja njima stranac?”
S druge strane tišina, pa uzdah. “Nisi ti njima stranac, Samire. Samo… navikli su živjeti bez tebe. Navikli su da si tu negdje, ali nisi tu. To nije tvoja krivnja. To je život.”
Ali meni je to zvučalo kao osuda. Kao da sam promašio cijeli smisao.
Jednog dana, odlučio sam otići do Lejle bez najave. Kupio sam joj omiljene baklave, nadajući se da će joj to izmamiti osmijeh. Kad sam pozvonio, otvorila je vrata, iznenađena. “Tata? Što radiš ovdje?”
“Došao sam te vidjeti. Donio sam ti baklave.”
Pogledala me, pa pogledala na sat. “Imam sastanak za pola sata. Možeš ostati, ali ne dugo.”
Sjeli smo za stol, šutjeli. Gledao sam je kako tipka po mobitelu, a ja sam pokušavao pronaći pravu riječ. “Lejla, jesi li sretna?”
Podigla je pogled. “Jesam, tata. Hvala ti na svemu. Znaš da te volim. Samo… moj život je ovdje sad. Ti si bio daleko dugo.”
Osjetio sam kako mi se grlo steže. “Znam. Samo… ponekad mi fališ.”
Nasmiješila se, ali u očima joj je bila neka tuga. “I ti meni, tata. Ali ne znam kako da ti to pokažem.”
Te večeri sam hodao ulicama Sarajeva, osjećajući se kao duh. Svi ti ljudi, svi ti životi, a ja – stranac u vlastitom gradu, u vlastitoj obitelji.
Pokušao sam isto s Ivanom. Otišao sam u Zagreb, stao pred njegov stan i čekao ga da se vrati s faksa. Kad me ugledao, iznenadio se. “Tata? Što radiš ovdje?”
“Došao sam te vidjeti. Da popijemo kavu.”
Sjeli smo u obližnji kafić. Ivan je bio nervozan, stalno gledao na sat. “Tata, stvarno imam puno obaveza. Hvala ti na svemu, ali… znaš, navikao sam biti sam.”
“Znam, sine. Samo sam htio da znaš da sam tu. Ako ti ikad zatrebam.”
Kimnuo je glavom, ali nisam bio siguran je li me čuo.
Vratio sam se u svoj stan, sam. Dani su prolazili, a ja sam sve više osjećao da sam potrošio život na pogrešne stvari. Da sam dao sve – a ostao bez ičega.
Jedne noći, nazvao me stari prijatelj iz Njemačke, Dževad. “Samire, kako je? Jesi li sretan što si se vratio?”
Nisam znao što da kažem. “Ne znam, Dževade. Dao sam im sve, a sad ne znam tko sam ni gdje pripadam. Kao da sam izgubio i dom i obitelj.”
Dževad je šutio, pa rekao: “Nisi ti jedini. Svi mi gastarbajteri mislimo da ćemo novcem kupiti ljubav i sreću. Ali djeca rastu bez nas. I kad se vratimo, više nas ne trebaju.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Je li to sudbina svih nas koji smo otišli trbuhom za kruhom?
Dani su prolazili, a ja sam pokušavao pronaći smisao. Počeo sam volontirati u lokalnom domu za starije, pomagati ljudima koji su još usamljeniji od mene. Tamo sam upoznao Nadu, ženu iz Mostara, koja je izgubila sina u ratu. “Svi mi nešto izgubimo, Samire. Ali još uvijek možemo nekome biti potrebni.”
Počeo sam pisati pisma Lejli i Ivanu. Ne da ih podsjetim na ono što sam im dao, nego da im kažem tko sam, što osjećam, što mi nedostaje. Ponekad odgovore, ponekad ne. Ali barem znaju da sam tu.
I dalje se budim noću, pitajući se: jesam li mogao drugačije? Jesam li trebao ostati, makar u siromaštvu, ali uz njih? Ili je ovo cijena koju svi mi plaćamo kad biramo između kruha i zagrljaja?
Možda vi znate odgovor. Je li moguće vratiti izgubljeno vrijeme? Može li se dom ponovno izgraditi kad su temelji već napukli?