Majka mi okreće leđa dok tonem – Ispovijest jedne samohrane majke iz Sarajeva
“Ne mogu, Amra. Imam i ja svoj život!” – riječi moje majke odzvanjale su mi u ušima dok sam stajala na pragu njenog stana, držeći Nejlu za ruku, a Lejla i Haris su se stidljivo skrivali iza mojih leđa. Kiša je padala po starim sarajevskim kaldrmama, a ja sam osjećala kako mi se svijet ruši pod nogama.
Nisam ni stigla izgovoriti molbu do kraja. Majka je već zatvarala vrata, pogled joj je bio tvrd, nepopustljiv. “Znaš da ne mogu više trpjeti dječiju galamu. Nisam ja više mlada!”
Ostala sam na hodniku, pokušavajući zadržati suze. Djeca su šutjela, osjećajući napetost. “Mama, hoćemo li sad kući?” pitala je Nejla tiho. Nisam imala snage odgovoriti.
Moj muž Emir poginuo je prije dvije godine na putu za posao. Bio je vozač autobusa, uvijek nasmijan, uvijek spreman na šalu. Tog jutra poljubio me u čelo i rekao: “Ne brini ništa, sve će biti dobro.” Nije se vratio. Ostala sam sama s troje djece i kreditom za stan u Hrasnom.
Prvih mjeseci nakon tragedije, majka je dolazila često. Donosila je supu, pomagale smo zajedno oko djece. Ali kako su dani prolazili, njena pomoć je postajala sve rjeđa. Počela je govoriti kako joj je teško, kako ima pravo na svoj mir. “Ti si mlada, snaći ćeš se,” govorila bi.
Ali kako da se snađem? Radim kao blagajnica u supermarketu na Grbavici. Smjene su duge, plata mala. Svaki dan molim komšinicu Sabinu da pričuva djecu dok ne dođem s posla. Sabina ima svoje probleme – muž joj pije, sin joj je nezaposlen – ali nikad me nije odbila.
Jedne večeri, dok sam umorna slagala hljeb na police, zazvonio mi je telefon. Sabina je plakala: “Amra, Haris ima temperaturu! Ne znam šta da radim!” Bacila sam kecelju i otrčala kući kroz kišu. Haris je drhtao, Nejla i Lejla su plakale. Nisam imala novca za lijekove.
Te noći sam nazvala majku. “Molim te, dođi barem na sat vremena da odem do apoteke!”
“Ne mogu, Amra! Znaš da imam visok pritisak. Ne mogu se sad izlagati stresu!”
Spustila sam slušalicu i osjetila bijes kakav nikad prije nisam osjetila prema njoj. Kako može biti tako hladna? Zar nije ona mene odgajala sama nakon što nas je otac napustio? Zar nije znala kako je to?
Sljedećih dana Harisova temperatura nije padala. Posudila sam novac od Sabine i kupila lijekove. Djeca su bila gladna, frižider prazan. U supermarketu sam krišom uzela nekoliko jogurta koji su bili pred istekom roka i donijela ih kući.
Jednog jutra, dok sam spremala djecu za školu, Lejla me pitala: “Mama, zašto baka više ne dolazi? Zar nas ne voli?”
Nisam znala šta da kažem. “Baka je umorna, dušo. Ali voli vas ona.”
Laganje me boljelo više nego glad.
Na poslu su počeli primjećivati da kasnim i da sam rastresena. Šefica Mirela me pozvala u kancelariju: “Amra, znam da ti nije lako, ali ne možemo dozvoliti da posao trpi. Ako se ovo nastavi…”
Nisam je pustila da završi. Znala sam šta slijedi.
Te večeri sjela sam za kuhinjski stol i gledala djecu kako spavaju na istrošenom kauču. U glavi mi se vrtjela ista misao: šta ako izgubim posao? Ko će nas hraniti?
Pokušala sam još jednom razgovarati s majkom. Otišla sam do nje s djecom. “Mama, molim te… Samo nekoliko sati dnevno… Ne tražim puno…”
Pogledala me preko naočala: “Amra, ti si odrasla žena. Nisam ja tvoja dadilja! Znaš li koliko sam ja žrtvovala za tebe? Sad želim malo mira!”
Djeca su gledala u pod. Osjetila sam kako mi srce puca.
Vratile smo se kući bez riječi. Sabina me dočekala na stepenicama: “Znaš da možeš računati na mene kad god trebaš.” Zagrlila me i prvi put nakon dugo vremena zaplakala sam pred nekim.
Dani su prolazili u istom ritmu: posao, briga za djecu, moljakanje pomoći od komšinice ili rijetkih prijatelja koji nisu otišli u Njemačku ili Austriju.
Jedne subote Nejla je donijela iz škole crtež: nas četiri ispod velikog sivog oblaka iz kojeg pada kiša. Ispod crteža pisalo je: “Moja mama je najhrabrija na svijetu.” Suze su mi same krenule niz lice.
Ponekad sanjam Emira – kako sjedi za stolom i smije se djeci dok ja kuham kafu. Probudim se i shvatim da sam sama u borbi protiv svijeta koji ne vidi naše suze.
Pitam se svake noći: koliko još mogu izdržati? Hoće li moje djevojčice i sin jednog dana zamjeriti što im nisam mogla pružiti više? I gdje nestaje ljubav među najbližima kad nam je najpotrebnija?
Možda nisam jedina koja se ovako osjeća… Ima li još neko među vama ko zna kako je to kad ti najbliži okrenu leđa baš kad ti treba njihova ruka?