Na rubu grada: Priča o Ivanu, zaboravljenom heroju

“Neću tamo, Jasmina! Ne mogu više gledati te zidove, taj smrad, te ljude koji su odustali od sebe!” vikao sam, dok su mi ruke drhtale od hladnoće i bijesa. Jasmina je stajala ispred mene, s plastičnom vrećicom u ruci, punom starih peciva i toplog čaja. “Ivane, molim te, bar probaj još jednom. Van je minus deset, smrznut ćeš se!” Suze su joj klizile niz obraze, a ja sam osjećao kako mi se srce steže. Nisam mogao gledati njezinu bol, ali još manje sam mogao podnijeti poniženje koje me čekalo iza vrata tog prihvatilišta na periferiji Zagreba.

Nekad sam bio vojnik. Borio sam se u ratu devedesetih, nosio uniformu s ponosom. Vratio sam se kući s ožiljcima koje nitko nije vidio. Supruga Ana nije mogla razumjeti noćne more, ni zašto sam ponekad satima sjedio u mraku i gledao u prazno. Djeca su odrasla uz oca koji je bio prisutan tijelom, ali duhom negdje daleko. Kad je Ana otišla, povela je i njih. Ostao sam sam u stanu koji sam ubrzo izgubio zbog dugova. Prijatelji su nestali jedan po jedan. Svi osim Jasmine, moje sestre.

“Sjećaš li se kad smo kao djeca gradili kućicu na drvetu?” pitala je tiho, pokušavajući me vratiti u prošlost. “Sjećam se. I sjećam se da si uvijek bila hrabrija od mene,” odgovorio sam, pokušavajući se nasmiješiti. Ali osmijeh mi je zapeo u grlu. Sada sam ja onaj koji treba hrabrost, a ona je jedina koja mi je ostala.

Prvi put kad sam otišao u prihvatilište, mislio sam da će to biti privremeno. Soba bez prozora, kreveti na kat, zrak zasićen vlagom i mirisom znoja. Ljudi su ležali po podu, neki pijani, neki bolesni. Noću sam čuo jauke i šaptanja. Jedan starac, Zdravko, pokušao mi je ukrasti cipele dok sam spavao. Drugi, Mirza iz Bihaća, plakao je svaku noć za ženom i djecom koje nije vidio godinama. Socijalna radnica, gospođa Ružica, dolazila je jednom tjedno i dijelila savjete koje nitko nije slušao.

“Ivane, moraš se prijaviti za socijalnu pomoć!” govorila mi je. “Ali što vrijedi pomoć kad nemam gdje biti čovjek?” pitao sam je jednom. Samo je slegnula ramenima.

Jedne noći, dok sam ležao budan, čuo sam kako se dvojica tuku zbog komada kruha. Netko je vikao, netko je plakao. Osjetio sam kako mi se vraća onaj osjećaj iz rovova – strah, nemoć, bijes. Sljedećeg jutra sam otišao i više se nisam vratio.

Na ulici je teško, ali barem imam mir. Imam svoje mjesto ispod nadvožnjaka kod Glavnog kolodvora. Ljudi prolaze, rijetko tko pogleda. Ponekad mi netko ostavi sendvič ili kavu. Najgore su noći kad pada kiša i kad vjetar nosi sve pred sobom. Tad se pitam koliko još mogu izdržati.

Jednog dana došao je do mene Dario, bivši kolega iz vojske. Nisam ga prepoznao odmah – bio je uredan, u odijelu, s aktovkom u ruci. “Ivane? Jesi li to ti?” pitao je nevjerici. Sjeo je kraj mene na hladan beton. “Što ti se dogodilo, prijatelju?”

Nisam znao što da mu kažem. Kako objasniti godine tuge, sramote i gubitka? “Život,” odgovorio sam kratko. Dario je izvadio novčanik i ponudio mi novac. Odbio sam. “Ne treba mi milostinja. Treba mi prilika da budem čovjek.”

Dario je obećao da će pokušati naći neki posao za mene. Prošli su tjedni, ali nitko nije zvao. Jasmina je dolazila svaki dan, donosila hranu i toplu riječ. Ponekad bi sjela kraj mene i pričala o djeci, o poslu u školi, o tome kako joj nedostajem. “Znaš, mama te još uvijek voli. Samo ne zna kako ti prići,” rekla mi je jednom.

Ponekad sanjam Anu i djecu. Sanjam da sjedimo za stolom, smijemo se i razgovaramo kao nekad. Onda se probudim i shvatim da sam sam, okružen hladnim zidovima grada koji me ne vidi.

Jedne večeri došla je policija. Netko se žalio na beskućnike pod nadvožnjakom. “Morate otići odavde,” rekao je mladi policajac, gledajući me s mješavinom sažaljenja i nelagode. Spakirao sam svoje stvari – deku, stari ruksak i fotografiju djece – i krenuo u noć.

Nisam znao kamo idem. Hodao sam satima kroz prazne ulice Zagreba. Sjeo sam na klupu u parku i gledao svjetla grada. U tom trenutku osjetio sam težinu svih godina na svojim leđima. Jesam li ja kriv što sam ovdje? Je li društvo zaboravilo na nas koji smo dali sve za ovu zemlju?

Sutradan sam sreo Mirzu iz prihvatilišta. Sjeli smo zajedno i pričali o životu prije rata, o obiteljima koje su ostavili iza sebe. “Znaš, Ivane, možda nas nitko ne vidi, ali mi još uvijek postojimo,” rekao je tiho.

I tako prolaze dani. Još uvijek odbijam prihvatilište. Ne zbog ponosa, nego zbog dostojanstva. Sanjam o danu kad ću ponovno biti otac svom sinu i kćeri, brat Jasmini, čovjek sebi.

Ponekad se pitam – koliko nas još ima na ulici? Koliko nas još čeka da nas netko pogleda u oči i vidi čovjeka, a ne samo beskućnika? Možda će netko pročitati ovu priču i zapitati se: što bi ti učinio na mom mjestu?