Još uvijek se sjećam večeri kad sam kroz poluotvorena vrata vidjela praznu kuhinju naše susjede i djecu koja su šutjela jer su bila gladna. Moji roditelji su joj mjesecima krišom kupovali hranu i davali novac, ali su me zakleli da nikome u zgradi ne kažem ni riječ, kao da je siromaštvo sramota koju treba sakriti. Danas, godinama kasnije, ne prestajem misliti o tome jesmo li joj stvarno pomogli ili smo svi zajedno samo održavali tišinu koja ju je na kraju slomila.