Kad je svekrva ostala u krevetu: Istina o jednoj večeri i jednom životu
“Marija, nisi valjda zaboravila staviti sol u supu?” Norin glas, iako slab, još uvijek je imao onu oštrinu koja me godinama proganjala. Stajala sam na sredini kuhinje, ruku uronjenih u tijesto za pitu, dok su mi dlanovi drhtali. U dnevnoj sobi, Nora je ležala pod dekama, lice joj je bilo blijedo, ali oči su sjale kao uvijek kad bi pronašla manu u onome što radim.
“Nisam, Noro. Sve je pod kontrolom,” odgovorila sam tiho, pokušavajući sakriti nesigurnost. U meni se miješala ljutnja i tuga – deset godina sam ovdje, a još uvijek sam samo ‘ona snaha’.
Edin je sjedio za stolom s našom kćeri Lanom, pokušavajući pomoći oko zadaće. Njegov pogled s vremena na vrijeme bi skliznuo prema meni, kao da traži znak da će sve biti u redu. Ali kako da mu objasnim da me svaka Norina riječ boli više od bilo koje bolesti?
Nora je prije tri dana pala i povrijedila kuk. Liječnici su rekli da mora mirovati najmanje mjesec dana. Od tog trenutka, sve je palo na mene – kuhanje, čišćenje, briga o djeci i o njoj. Svi su očekivali da ću to prihvatiti bez riječi, kao što su to radile žene prije mene.
“Marija, gdje su mi tablete?” opet je povikala Nora. Uzdahnula sam i obrisala ruke o pregaču.
“Evo ih, odmah ću ti donijeti,” rekla sam i potrčala do ormarića. U tom trenutku zazvonio je mobitel – bila je to moja sestra Ivana iz Zagreba.
“Hej, Marija, kako si? Čujem da ti nije lako ovih dana…”
“Ma dobro sam… znaš kako je ovdje. Svekrva mi je bolesna, a ja…” glas mi je zadrhtao.
“Znam, ali pazi na sebe. Ne moraš sve sama. Reci Edinu da ti pomogne!”
Pogledala sam prema mužu. Znao je što mislim, ali kao da nije imao hrabrosti suprotstaviti se majci.
Večera se bližila. Pripremila sam pitu krompirušu po Norinom receptu – onom koji nikad nije htjela podijeliti sa mnom dok nije ostala prikovana za krevet. Sjećam se kako mi je prije nekoliko godina rekla: “Prava Bosanka pita ne može biti tvoja dok ne naučiš osjećati tijesto pod prstima.”
Sad sam osjećala svaku poru tog tijesta – i težinu očekivanja na svojim leđima.
Djeca su trčkarala po stanu, a Edin je pokušavao smiriti situaciju.
“Lana, pomozi mami postaviti stol! Dino, operi ruke!”
Nora je iz svoje sobe vikala: “Pazi da ne razbiješ tanjire! To su moji naslijeđeni od majke!”
Osjetila sam kako mi srce lupa. Sve te godine pokušavala sam biti savršena snaha – učiti njihove običaje, kuhati njihova jela, slaviti njihove praznike. Ali uvijek bi nešto nedostajalo.
Večera je bila spremna. Izvadila sam pitu iz pećnice i zamirisala je cijela kuća. Djeca su sjela za stol, Edin mi je šapnuo: “Bit će dobro. Vidiš kako si sve uspjela.”
Nora je polako došla do stola uz moju pomoć. Sjela je na čelo stola kao kraljica kojoj nitko ne može osporiti prijestolje.
“Ajde da vidimo kakva ti je pita,” rekla je i uzela prvi zalogaj. Svi smo šutjeli.
Nakon nekoliko trenutaka Nora je podigla pogled i rekla: “Nije loša… ali fali ti još malo soli. I tijesto ti je pretanko. Ali… može proći.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Djeca su gledala u mene, Edin me stisnuo za ruku ispod stola.
“Hvala ti, Noro,” uspjela sam izgovoriti.
Te noći nisam mogla spavati. Ležala sam pored Edina i razmišljala o svemu što sam prošla otkad sam došla u ovu kuću. O svojoj majci koju rijetko viđam jer uvijek moram biti ovdje. O Ivani koja me zove i pita kad ću napokon doći u Zagreb na kavu. O tome kako nikad nisam bila dovoljno dobra za Noru – ni kao žena njenog sina, ni kao majka njene unučadi.
Sljedećeg jutra probudila sam se ranije nego inače. Otišla sam do Norine sobe s kavom.
“Noro… mogu li nešto reći?”
Pogledala me iznenađeno.
“Znam da nikad neću biti kao ti. Ali trudim se svaki dan. I želim da znaš da mi nije lako. Volim tvoju djecu kao svoju i želim da ova kuća bude dom za sve nas. Ali trebam malo razumijevanja…”
Nora je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla:
“Znaš… ni meni nije bilo lako kad sam došla ovdje prije četrdeset godina. Moja svekrva bila je gora nego ja tebi. Možda zato ponekad previše očekujem od tebe…”
Osjetila sam olakšanje – prvi put smo razgovarale kao dvije žene, a ne kao neprijateljice.
Tog dana shvatila sam da porodica nije samo krv ili tradicija – porodica su kompromisi, razumijevanje i puno neizrečenih riječi koje treba izgovoriti na vrijeme.
Ponekad se pitam: Koliko žena oko nas šuti i trpi samo zato što ih nitko ne pita kako im je? Koliko nas živi tuđe živote pokušavajući biti dovoljno dobre za druge?