Naša kuća, ali nije naša: priča o obitelji, domu i izdaji
“Ne možeš mi to napraviti, Jasmina! To je i moj dom!” vikao je moj muž Ivan, dok je njegova majka, gospođa Marija, stajala hladna kao stijena na pragu dnevnog boravka. Ja sam samo stajala u kutu, stisnutih šaka, pokušavajući suspregnuti suze. Na stolu su ležali ključevi naše kuće, a pored njih – ugovor o darovanju. Svekrva ih je upravo predala Ivanu, ali ne mom Ivanu, već njegovom mlađem bratu, Davoru.
“Ivan, ti znaš da je Davor uvijek bio slabiji. On nema ništa, a ti imaš Jasminu, imaš djecu, imaš posao. Davoru treba sigurnost,” rekla je Marija, gledajući me kao da sam ja kriva što smo godinama štedjeli, radili dva posla, i svaku kunu ulagali u ovu kuću. Kuću koju smo renovirali, u kojoj su naši sinovi, Luka i Filip, napravili prve korake, kuću u kojoj sam svaku pločicu birala s ljubavlju.
Ivan je sjeo na stolicu, lice mu je bilo sivo. “Mama, mi smo sve dali za ovu kuću. Davor nije ni jednom pomogao. Gdje ćemo sad?”
Marija je slegnula ramenima. “Možete ostati dok ne nađete nešto drugo. Ali kuća je sad Davorova. Tako je najbolje za sve.”
Te noći nisam spavala. Ivan je šutio, gledao u strop, a ja sam osjećala kako se između nas širi tišina, gusta i teška. Ujutro sam skupljala igračke s poda, gledala kroz prozor na vrt koji sam sama zasadila, i pitala se – što smo mi uopće? Samo radna snaga za tuđu sreću?
Davor se uselio već idući tjedan. Došao je s djevojkom, Anom, i njenim psom. Smijali su se, unosili kutije, a ja sam osjećala kako me svaka njihova riječ reže. Luka i Filip su plakali, nisu razumjeli zašto moramo spavati kod bake u sobi na katu, dok Davor i Ana uređuju našu dnevnu sobu.
“Mama, kad ćemo opet imati svoju sobu?” pitao je Filip, a ja nisam znala što da kažem. Ivan je postajao sve tiši, povukao se u sebe. Počeo je više raditi, dolazio kasno, a kad bi došao, samo bi sjeo pred televizor i šutio.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje, Marija je ušla u sobu bez kucanja. “Jasmina, nemoj mi zamjeriti, ali Davor i Ana planiraju preurediti kuhinju. Trebat će im prostor. Možete li vi preseliti još neke stvari u podrum?”
Pogledala sam je, a riječi su mi gorjele na jeziku. “Gospođo Marija, mi smo tu kuhinju sami napravili. Ivan je radio pločice, ja sam birala ormariće. Kako možete biti tako hladni?”
Ona je samo slegnula ramenima. “Tako je život, Jasmina. Davor je moj sin isto kao i Ivan. Moram misliti na oboje.”
Te noći sam prvi put ozbiljno pomislila da odem. Da uzmem djecu i odem negdje gdje nas nitko neće gledati kao uljeze. Ali gdje? Plaća mi nije dovoljna za najam stana, a Ivan je bio slomljen.
S vremenom su se stvari samo pogoršavale. Davor i Ana su organizirali zabave, dovodili prijatelje, a mi smo se osjećali kao gosti u vlastitom domu. Jednom sam zatekla Anu kako pretražuje naše stvari u ormaru. “Samo gledam ima li mjesta za moje haljine,” rekla je s osmijehom.
Ivan je pokušao razgovarati s majkom, ali ona je bila neumoljiva. “Davor je sad vlasnik. Tako sam odlučila. Ako vam se ne sviđa, možete otići.”
Počeli smo tražiti stanove za najam, ali cijene su bile previsoke. Djeca su bila zbunjena, stalno su pitala kad ćemo opet imati svoj dom. Ja sam svaku večer plakala u tišini, da me nitko ne čuje.
Jednog dana, dok sam vodila Filipa u vrtić, srela sam susjedu Ružu. “Čula sam što se dogodilo, Jasmina. Nije pošteno. Svi znaju koliko ste vi radili za tu kuću. Zar nemaš nikakva prava?”
“Nemam, Ružo. Sve je bilo na svekrvino ime. Nismo imali snage ni vremena baviti se papirima, vjerovali smo joj. Sad vidim koliko smo pogriješili.”
Ruža me zagrlila. “Znaš, kod nas na selu uvijek kažu – kad se dijeli imovina, vidiš tko ti je pravi. Drži se, Jasmina.”
Ivan je postajao sve ogorčeniji. Počeo je piti, dolazio kući kasno, izbjegavao razgovore. Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam kraj njega.
“Ivane, ne mogu više ovako. Gubimo sebe, gubimo djecu. Moramo nešto poduzeti.”
On me pogledao, oči su mu bile crvene. “Što da radim, Jasmina? To je moja majka. Moj brat. Ne mogu ih tužiti. Ali ne mogu ni ovako živjeti.”
“Možda moramo otići. Početi iznova, negdje gdje ćemo biti svoji.”
Dugo je šutio, a onda je samo kimnuo glavom.
Nakon nekoliko tjedana, pronašli smo mali stan na periferiji. Bio je skučen, ali bio je naš. Prvi put nakon dugo vremena, osjetila sam mir. Djeca su opet imala svoju sobu, Ivan je prestao piti, polako smo se vraćali jedno drugome.
Ali rana je ostala. Svaki put kad prođem pored naše stare kuće, srce mi se stegne. Pitam se – koliko nepravde čovjek može podnijeti zbog obitelji? I gdje je granica između ljubavi i izdaje?
“Možda sam bila naivna, možda sam previše vjerovala. Ali recite mi, što biste vi učinili na mom mjestu? Koliko biste žrtvovali za obitelj koja vas ne vidi?”