Šokantna Tajna Moje Zaove: Kako je Lažna Trudnoća Promijenila Našu Porodicu
“Ivana, molim te, nemoj nikome reći…” Sanjin glas je drhtao dok je stajala ispred mene u polumraku naše male kuhinje. Ruke su joj bile hladne, a oči pune straha i srama. Gledala sam je, ne vjerujući vlastitim ušima. “Sanja, što to govoriš? Kako misliš – nije istina?”
Sanja je spustila pogled i tiho prošaptala: “Nisam trudna. Nikad nisam ni bila. Sve sam izmislila.”
U tom trenutku, svijet mi se srušio. Srce mi je lupalo kao da će iskočiti iz grudi. U glavi mi je odzvanjalo: Kako je mogla? Zašto? Što sad da radim?
Sve je počelo prije tri mjeseca, kad je Sanja, sestra mog muža Darija, došla kod nas s uplakanim očima i drhtavim rukama. “Ivana, Dario… trudna sam!” rekla je tada, a mi smo je zagrlili, sretni što će naša mala porodica postati bogatija za još jednog člana. Dario je bio presretan, odmah je predložio da Sanja ostane kod nas dok ne pronađe bolji posao i stan. Ja sam pristala, iako sam znala da će biti teško – naš dvosobni stan u Novom Zagrebu već je bio tijesan za nas troje i našu kćer Luciju.
Sanja se uselila, a mi smo joj pokušali olakšati sve – kupovali smo joj voće, vitaminske sokove, čak sam joj posuđivala svoju odjeću jer joj je navodno trbuh rastao. Ali nešto mi nije dalo mira. Nikad nije išla na preglede, uvijek bi izmišljala razloge: “Liječnica mi je na godišnjem”, “Prehladila sam se”, “Ne osjećam se dobro”. Kad bih pitala za nalaze ili slike s ultrazvuka, samo bi promijenila temu.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje u njenoj sobi, pronašla sam prazne kutije vitamina i nekoliko jastučića skrivenih ispod kreveta. Srce mi je stalo. Nisam željela vjerovati najgorem, ali sumnja me izjedala. Te noći nisam spavala.
Sljedećih dana promatrala sam Sanju još pažljivije. Nije imala nikakve simptome trudnoće osim onih koje bi sama spomenula kad bi Dario bio u blizini. Počela sam se osjećati kao detektiv u vlastitom domu.
Jednog jutra, dok smo pile kavu na balkonu, skupila sam hrabrost i pitala: “Sanja, jesi li sigurna da si trudna? Zabrinuta sam za tebe…” Pogledala me kao da sam joj upravo zabola nož u leđa.
“Ivana, kako možeš to pitati? Zar misliš da bih lagala o takvoj stvari?”
Osjetila sam krivnju, ali nisam mogla odustati. “Samo želim biti sigurna da si dobro. Ako trebaš pomoć ili razgovor… tu sam.”
Nekoliko dana kasnije dogodilo se ono što nisam očekivala – Sanja je sama došla k meni i priznala sve. Plakala je kao dijete. “Izgubila sam posao prije dva mjeseca. Nisam imala gdje otići. Kad ste me pitali kako sam, izletjelo mi je da sam trudna… Nisam znala kako da se izvučem iz toga. Onda ste me primili k sebi i… nisam imala snage reći istinu.”
Osjećala sam bijes, tugu i sažaljenje istovremeno. Znala sam da moram reći Dariju istinu, ali bojala sam se kako će reagirati. On obožava svoju sestru i uvijek ju je štitio.
Te večeri sjela sam s Darijem u dnevnu sobu. Lucija je već spavala. “Dario, moramo razgovarati o Sanji.”
Pogledao me zabrinuto: “Što je sad napravila?”
Duboko sam udahnula: “Nije trudna. Sve je izmislila jer nije imala gdje otići nakon što je izgubila posao.”
Dario je šutio nekoliko minuta, a onda udario šakom o stol. “Zašto mi to radi? Zašto meni? Mi smo joj dali sve!”
Pokušala sam ga smiriti: “Zamisli kako joj je bilo teško priznati… Nije to napravila iz zlobe nego iz očaja.”
Te noći nismo spavali ni on ni ja. Dario nije mogao oprostiti sestri što ga je lagala, a ja nisam mogla prestati misliti o tome koliko smo svi mi zapravo slijepi za probleme onih koje volimo.
Sutradan smo sjeli svi zajedno za stol – ja, Dario, Sanja i Lucija koja ništa nije razumjela osim napete tišine među odraslima. Sanja je pokušala objasniti svoje razloge, ali Dario nije mogao slušati. “Prevarila si nas! Iskoristila si našu dobrotu! Kako da ti više vjerujem?”
Sanja je plakala i molila za oprost, ali Dario je otišao iz stana i nije se vratio do kasno u noć.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Sanja se povukla u sebe, ja sam pokušavala održati privid normalnosti zbog Lucije, a Dario nije razgovarao ni sa kim.
Jednog popodneva zazvonio je telefon – bila je to Sanjina bivša kolegica iz Mostara koja joj je ponudila privremeni posao u jednom kafiću u Sarajevu. Sanja je odlučila otići.
Na rastanku me zagrlila i tiho rekla: “Hvala ti što si bila uz mene kad nitko drugi nije mogao razumjeti.” Gledala sam za njom dok se udaljavala niz stepenice zgrade, osjećajući olakšanje ali i tugu.
Dario još dugo nije mogao oprostiti sestri, ali s vremenom su obnovili kontakt preko poruka i poziva.
Danas često razmišljam o svemu što se dogodilo i pitam se: Jesmo li svi mi krivi što smo zatvarali oči pred očitim znakovima? Koliko puta još moramo pogriješiti prije nego što naučimo slušati jedni druge bez osuđivanja?