Između Ljubavi i Kaosa: Priča o Pomiješanoj Porodici
“Opet je došla bez najave, Dario!” viknula sam iz kuhinje dok sam gledala Lanu kako baca ruksak na pod i bez riječi prolazi pored mene. Dario je samo slegnuo ramenima, izbjegavajući moj pogled. “Ma pusti je, znaš da joj nije lako kod majke.”
Ali meni nije bilo lako ni ovdje. Od dana kad sam se uselila kod Daria, moj svijet se okrenuo naglavačke. Prije toga, moj život je bio miran – posao u knjižnici, povremene kave s prijateljicama, vikendi kod roditelja u Samoboru. Onda sam upoznala Daria, razvedenog, s osmijehom koji topi led i pričama iz mladosti koje su me nasmijavale do suza. Zaljubila sam se, i kad me pitao da se preselim kod njega u Zagreb, nisam dvaput razmišljala.
Ali nitko me nije pripremio na Lanu. Imala je šesnaest godina, plave oči kao Dario, ali pogled tvrd kao kamen. Prvi put kad sam je upoznala, pružila sam joj ruku, a ona ju je samo pogledala i prošla pored mene. “Ne shvaćaj to osobno”, šapnuo mi je Dario kasnije. “Teško joj je.”
S vremenom je postalo gore. Lana je dolazila kad god bi joj palo na pamet – ponekad bi ostala danima, ponekad bi nestala bez riječi. Svaki put kad bi došla, kuća bi se pretvorila u bojno polje. Vrata bi treskala, muzika bi treštala iz njene sobe, a Dario bi hodao na prstima oko nje. Ja sam pokušavala biti ljubazna – kuhala sam joj omiljene palačinke, nudila razgovor, ali svaki pokušaj završio bi šutnjom ili sarkastičnim komentarom.
Jedne večeri, dok sam prala suđe, Lana je ušla u kuhinju. “Zašto si ti ovdje?” pitala je ravno u oči. “Moj tata je bio sretniji prije tebe.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Lana, ja samo želim da svi budemo sretni…”
“Ma nemoj,” prekinula me. “Ti si samo uljez.”
Te riječi su me proganjale danima. Počela sam sumnjati u sebe. Jesam li stvarno kriva što se Dario i Lana udaljavaju? Svaki put kad bi se posvađali – a to je bilo često – Dario bi mi šapnuo: “Ne brini, nije do tebe.” Ali ja sam osjećala da jest.
Moja mama mi je na telefon rekla: “Draga, djeca znaju biti okrutna kad su povrijeđena. Daj joj vremena.” Ali vrijeme je prolazilo, a situacija je bila sve gora. Počela sam izbjegavati vlastiti dom – ostajala bih duže na poslu, šetala satima po Maksimiru, samo da ne moram gledati Lanu kako me mrko gleda.
Jedne subote, Dario i ja smo planirali otići na izlet na Plitvice. Spremala sam sendviče kad je Lana banula kroz vrata. “Idemo na izlet,” rekla sam veselo, pokušavajući uključiti i nju. “Ne idem nigdje s tobom,” odbrusila je i zalupila vratima svoje sobe.
Dario je samo uzdahnuo. “Možda bismo trebali ostati doma.”
“Ne!” povikala sam, glas mi je zadrhtao. “Zašto uvijek odustajemo zbog nje? Zar ja nikad nisam važna?”
Dario me gledao kao da me prvi put vidi. “Ne znam više što da radim,” priznao je tiho.
Te noći nisam mogla spavati. Sjedila sam na balkonu i gledala svjetla grada. U meni se miješala ljutnja i tuga. Voljela sam Daria, ali osjećala sam se kao stranac u vlastitom domu. Počela sam razmišljati o odlasku.
Sljedeći dan Lana je opet došla bez najave. Ovog puta donijela je prijateljicu. Smijale su se glasno, pustile muziku do daske i ignorirale me potpuno. Kad sam zamolila da stišaju muziku jer radim od kuće, Lana mi je odbrusila: “Ako ti smeta, idi negdje drugdje.”
Te večeri sam sjela s Dariom. “Ne mogu više ovako,” rekla sam kroz suze. “Osjećam se kao uljez u vlastitom životu.”
Dario je šutio dugo, a onda rekao: “Znam da nije lako. Ali Lana je moja kćerka. Ne mogu je izbaciti.”
“Ne tražim to,” odgovorila sam tiho. “Ali ne mogu ni ja nestati.”
Nekoliko dana kasnije Lana je opet došla – ovaj put uplakana. Svađa s majkom, loše ocjene u školi, osjećaj da je niko ne razumije. Prvi put mi se obratila bez sarkazma: “Jel’ ti ikad bilo teško biti negdje gdje te niko ne želi?”
Pogledala sam je i prepoznala sebe u njenim riječima. “Svaki dan,” priznala sam.
Nastao je trenutak tišine. Onda je Lana sjela pored mene na kauč. “Možda bismo mogle probati ispočetka?”
Nisam znala hoće li to išta promijeniti, ali prvi put sam osjetila tračak nade.
Danas još uvijek hodamo po rubu – ima dana kad se smijemo zajedno, ali i dana kad svatko ide svojim putem. Naučila sam da ljubav prema partneru ne znači automatski ljubav njegove djece – i da su kompromisi svakodnevica.
Ponekad se pitam: Jesam li ja ta koja remeti njihov svijet ili smo svi mi samo izgubljeni u potrazi za novim početkom? Može li pomiješana porodica ikada postati prava porodica? Što vi mislite?