Odlazak bez povratka: Priča o hrabrosti, krivnji i potrazi za vlastitim životom

“Zar stvarno misliš otići i ostaviti nas ovdje?” brat Edin me gledao kao da sam upravo priznala najveći grijeh. Njegove ruke, ispucale od rada na polju, stisnule su se u šake. U kuhinji je mirisalo na svježe pečeni kruh, ali zrak je bio težak, zasićen neizgovorenim riječima.

“Edine, ne mogu više ovako. Svaki dan je isti. Znaš da želim studirati, da želim nešto više od ovog sela…” glas mi je zadrhtao, ali nisam mogla povući riječi. Majka je šutjela, gledala kroz prozor prema kokošinjcu, kao da će joj pogled na blatnjavo dvorište dati odgovore koje ja nisam mogla.

Rođena sam kao najmlađa u obitelji Hadžić, u selu blizu Tešnja. Otac nas je napustio kad sam imala šest godina. Majka je preuzela sve – krave, ovce, vrt, nas dvoje. Edin je uvijek bio njezina desna ruka, a ja… Ja sam bila ona koja sanja. Uvijek s knjigom pod jastukom, uvijek s pitanjima na koja nitko nije imao vremena odgovarati.

Selo je bilo lijepo na svoj način – mirisi sijena ljeti, zvukovi traktora u proljeće, žene koje sjede pred kućama i pletu. Ali za mene je to bilo premalo. Gledala sam slike Zagreba na internetu, čitala o fakultetima i životu koji nije počinjao u pet ujutro mužom krava.

“Ti si sebična, znaš li to? Majka će ostati sama!” Edin je vikao, a ja sam osjećala kako mi srce lupa u grlu. “Ja ostajem ovdje! Netko mora!”

Majka je tada progovorila tiho: “Ako ti je suđeno otići, idi. Samo nemoj zaboraviti odakle si.”

Taj razgovor me proganjao danima dok sam pakirala torbu. Svaka majčina suza bila je uteg oko vrata. Edin me nije ispratio na autobusnu stanicu. Samo sam vidjela njegovu siluetu kroz prozor dok sam odlazila.

Zagreb me dočekao hladno i bučno. Prva noć u studentskom domu bila je najteža – plakala sam u jastuk, osjećala se kao izdajica. Ali svaki novi dan donosio je nešto što nikad nisam imala – slobodu. Prijateljstva s ljudima iz cijele regije, predavanja koja su mi otvarala oči, šetnje po Ilici kad mi je bilo teško.

Ali krivnja nije nestajala. Svaki poziv kući bio je ispunjen šutnjom i pitanjima: “Jesi li dobro? Jesi li jela?” Edin se rijetko javljao. Kad bi se javio, bio je kratak: “Majka je dobro. Krava se otelila. Ti?”

Jedne zime majka se razboljela. Nisam imala novca za kartu kući. Sjedila sam u tramvaju i gledala kroz prozor snijeg koji pada po gradu koji još uvijek nisam osjećala svojim. Pitala sam se jesam li pogriješila. Je li moj san vrijedan njihove boli?

Prolazile su godine. Završila sam fakultet, pronašla posao u jednoj firmi na Trešnjevci. Poslala sam novac kući kad god sam mogla. Majka je ozdravila, ali postala tiša. Edin se oženio djevojkom iz susjednog sela i ostao na zemlji koju smo naslijedili.

Prvi put kad sam došla kući nakon dvije godine, selo mi se činilo još manjim. Majka me zagrlila dugo i čvrsto, ali u njezinim očima vidjela sam tugu koju nisam mogla izbrisati.

“Znaš li ti koliko si mi falila?” šapnula je dok smo pile kavu na klupi ispred kuće.

Edin mi nije mogao oprostiti tako lako. “Ti si sad gospođa iz Zagreba? Zaboravila si kako se mijesi kruh?” zadirkivao me, ali iza riječi osjećala sam gorčinu.

Pokušavala sam pomoći koliko mogu – slala novac za novu pumpu za vodu, kupovala lijekove majci, ali znala sam da to nije dovoljno. Nikad ne možeš nadoknaditi odsutnost.

Jedne večeri sjeli smo svi troje za stol kao nekad. Tišina je bila gusta kao pekmez od šljiva.

“Možda si ti otišla,” rekao je Edin napokon, “ali nisi nas napustila. Samo… teško nam je bilo bez tebe.”

Majka mu je stavila ruku na rame: “Djeca moraju letjeti kad-tad. Samo što nama roditeljima srce ostane prazno kad odu.”

Te riječi su me proganjale još dugo nakon povratka u Zagreb. Jesam li sebična što sam izabrala sebe? Ili sam samo bila hrabra?

Danas imam svoj mali stan, posao koji volim i prijatelje koji su mi postali obitelj. Ali svake zime kad pada snijeg, sjetim se majčine ruke na mom ramenu i Edinovih tužnih očiju.

Može li čovjek ikada pobjeći od korijena? Ili nas oni uvijek sustignu kad najmanje očekujemo?