Kad je svekrva rekla: ‘Pa što, dogovaramo se? Ti uzimaš kredit.’ – Spakirala sam kofere i vratila se mami
“Pa što, dogovaramo se? Ti uzimaš kredit!” – riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam zurila u stol prepun hladne kave i nepojedene pite. Svekrva, Senada, sjedila je nasuprot mene, ruku prekriženih na prsima, pogledom koji nije dopuštao prigovor. Dino, moj muž, šutio je kao da ga se to ne tiče. Njegova sestra Amra tipkala je po mobitelu, a svekar je gledao televiziju kao da nas nema. Osjetila sam kako mi srce lupa u grlu.
“Senada, pa znaš da radim na pola radnog vremena. Kako ću ja sama uzeti kredit?” – pokušala sam mirno, ali glas mi je zadrhtao. Dino me ni tada nije pogledao. “Ma hajde, svi tako rade danas. Ako hoćeš svoj stan, moraš se potruditi. Mi smo svoje odradili,” odbrusila je svekrva. U tom trenutku sam shvatila da sam sama.
Imala sam devetnaest kad sam se udala za Dinu. Svi su govorili da sam premlada, ali ljubav mi je bila važnija od svega. Dino je bio tih, nježan, uvijek spreman pomoći. Upoznali smo se na tramvajskoj stanici kod Skenderije, kad mi je pomogao nositi kese iz Merkatora. Mislila sam da će me voljeti i štititi zauvijek.
Prvih nekoliko mjeseci braka proveli smo kod njegovih roditelja u stanu na Grbavici. Mislila sam da će to biti privremeno dok ne skupimo za podstanarstvo ili možda mali kredit za garsonjeru. Ali svaki dan je bio isti: Senada je određivala što ćemo jesti, kad ćemo prati veš, kad Dino smije izaći s prijateljima. Ja sam bila “ona mala iz Ilidže”, uvijek na rubu njihove pažnje.
Jednog dana, dok sam prala suđe, Senada je ušla u kuhinju i tiho rekla: “Znaš, Amra će uskoro završiti fakultet. Trebat će joj soba. Vi ćete morati nešto smisliti.” Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam ništa rekla Dini. Nije imao hrabrosti suprotstaviti se majci.
Moja mama, Azra, često me zvala i pitala kako sam. Lagala sam joj da je sve u redu. Nisam htjela da brine. Znala sam koliko joj je bilo teško kad sam otišla iz kuće – otac nas je napustio kad sam imala deset godina i mama je sve sama izdržavala.
Jedne večeri, dok smo Dino i ja ležali u krevetu, skupila sam hrabrost: “Dino, hajde da iznajmimo nešto svoje. Ne mogu više ovako.” Okrenuo se na drugu stranu i promrmljao: “Nema para, znaš da radim samo povremeno kod amidže.” Osjetila sam kako mi suze klize niz obraz.
Sljedećih dana atmosfera je bila još napetija. Senada je počela otvoreno govoriti pred svima kako “mladi danas ništa ne znaju o životu” i kako “sve moraš žvakati umjesto njih”. Amra me gledala s visine, kao da sam joj konkurencija.
A onda taj ručak – kad su svi sjeli za stol i Senada izgovorila te riječi o kreditu. Pogledala sam Dinu tražeći podršku, ali on je samo slegnuo ramenima. U tom trenutku osjetila sam kako mi ponos gori pod kožom.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam ostavila zbog ovog braka – prijatelje, mladost, sigurnost mamine kuće. Ujutro sam ustala ranije nego inače i počela pakirati stvari u staru crvenu torbu koju mi je mama poklonila kad sam krenula na fakultet.
Dino me gledao zbunjeno: “Šta radiš?”
“Vraćam se mami,” rekla sam tiho ali odlučno.
“Nemoj tako… Hajde da pričamo s mamom još jednom,” pokušao je.
“Pričaj ti ako hoćeš. Ja više ne mogu živjeti ovako.” Suze su mi navrle na oči, ali nisam ih pustila pred njim.
Senada je izašla iz sobe kad je čula galamu: “Šta sad ovo?”
“Odlazim,” rekla sam joj ravno u oči.
“Samo ti idi! Nisi ti ni bila za našu kuću!” odbrusila je bez trunke žaljenja.
Dino nije rekao ništa više. Samo je stajao na vratima dok sam izlazila s torbom preko ramena.
Vani me dočekao hladan sarajevski zrak i osjećaj olakšanja pomiješan s tugom. Nazvala sam mamu: “Mama, dolazim kući.” Nije pitala ništa – samo je rekla: “Sine, vrata su ti uvijek otvorena.”
Prvih dana kod mame osjećala sam se kao da me neko izvukao iz duboke vode. Plakala sam noćima zbog svega što je moglo biti drugačije – da je Dino bio hrabriji, da su njegovi roditelji bili topliji, da nisam žurila s brakom.
Ali svaki dan bio je lakši od prethodnog. Mama me grlila svako jutro kao kad sam bila dijete. Prijateljice su dolazile na kafu i pričale mi o svojim problemima – shvatila sam da nisam jedina koja pati zbog tuđih očekivanja.
Nakon nekoliko tjedana Dino mi je poslao poruku: “Nedostaješ mi.” Nisam odgovorila odmah. Zaslužujem li više od šutnje i tuđih odluka? Jesam li pogriješila što sam otišla ili što sam ostala toliko dugo?
Danas radim puno radno vrijeme u jednoj knjižari na Baščaršiji i polako skupljam novac za svoj mali stan. Još uvijek vjerujem u ljubav – ali sada znam da ljubav nije dovoljna ako nema poštovanja i podrške.
Ponekad se pitam: koliko nas još živi tuđe živote samo zato što nas strah tjera da ostanemo? Koliko nas ima hrabrosti spakirati kofere i vratiti se sebi?