Dala sam svoj dom za djecu – sada se osjećam zaboravljeno

“Mama, stvarno si sigurna da želiš ovo napraviti?” pitala me kćerka Ana dok smo sjedile za kuhinjskim stolom, a sunce je kroz prozor bacalo sjene po starom parketu. “Naravno, dušo. Vi ste mi najvažniji,” odgovorila sam, iako mi je srce bilo teško kao olovo. Gledala sam u njezine oči, tražeći zahvalnost, možda i trunku grižnje savjesti, ali ona je već gledala u mobitel, tipkajući poruku bratu Ivanu.

Prije dvije godine prodala sam našu veliku kuću na Ilidži. Bila je to kuća puna smijeha, mirisa bakinog kruha i zvuka dječjih koraka. Ivan je tada bio pred vjenčanjem, a Ana je s mužem tražila stan bliže centru Zagreba. “Mama, ti si sama, šta će ti toliki prostor? Nama bi tvoja pomoć značila sve,” govorili su. Nisam imala srca reći ne. Uvjeravali su me da ćemo biti još bliži, da će mi često dolaziti, da ćemo zajedno slaviti svaki rođendan i praznik.

Danas sjedim u malom stanu na Grbavici. Zidovi su tanki, susjedi bučni, a prozori gledaju na parkiralište umjesto na vrt pun ruža. U početku sam svaki vikend čekala njihov dolazak. Pekla sam pitu, pripremala kafu, slagala kolače na tanjire. Ali s vremenom su posjete postale rijetke. “Mama, puno radimo, znaš kako je…” govorila bi Ana preko telefona. Ivan bi obećavao: “Doći ćemo sljedeći mjesec, samo da prođe ovaj haos na poslu.”

Jedne subote, dok sam slagala stare fotografije, zazvonio je telefon. “Mama, možeš li nam posuditi još malo novca? Treba nam za adaptaciju kupatila,” pitao je Ivan. Osjetila sam kako mi se grlo steže. “Ivane, znaš da više nemam puno… Sve sam vam dala kad sam prodala kuću.” S druge strane tišina. “Dobro, snaći ćemo se,” rekao je tiho i prekinuo.

Navečer sam dugo gledala kroz prozor. Sjetila sam se dana kad su bili mali – kako su trčali po dvorištu, kako su me grlili i govorili da me vole najviše na svijetu. Sada su odrasli ljudi sa svojim brigama, a ja sam postala netko tko im povremeno treba – za novac, za čuvanje unuka ili kad treba nešto popraviti.

Jednog dana odlučila sam otići kod Ane bez najave. Kupila sam kolače iz slastičarne i pokucala na vrata njezinog stana u Zagrebu. Otvorila mi je unuka Ema: “Baka!” povikala je veselo i zagrlila me. Ana je izašla iz kuhinje s iznenađenjem na licu. “Mama, nisi javila da dolaziš… Imamo goste večeras.” Osjetila sam se kao uljez. Sjela sam na rub kauča, gledala kako Ana i njezin muž žurno pospremaju stan i shvatila – više nisam dio njihove svakodnevice.

Vratila sam se kući kasno navečer. U liftu sam srela susjedu Nadu. “Opet sama? Djeca ne dolaze?” pitala je s blagim suosjećanjem u glasu. Samo sam klimnula glavom.

Tjedni su prolazili. Dani su mi postali dugi i tihi. Počela sam pisati dnevnik, zapisivati uspomene iz mladosti – kako smo muž i ja gradili kuću ciglu po ciglu, kako smo štedjeli za svaki komad namještaja, kako smo sanjali da će djeca jednog dana tu dovoditi svoje obitelji.

Jedne večeri nazvala me sestra Vesna iz Mostara. “Ljiljo, moraš misliti malo na sebe! Djeca su odrasla, imaju svoje živote. Dođi kod mene na par dana.” Odbila sam iz navike – uvijek sam bila ta koja ostaje kod kuće, čeka druge.

Ali te noći nisam mogla spavati. Razmišljala sam o svemu što sam dala – ne samo novac i kuću, nego i svoje vrijeme, snove, mladost. Jesam li pogriješila što sam sve podredila djeci? Jesam li ih razmazila ili samo voljela previše?

Nedugo zatim Ana me nazvala: “Mama, možeš li pričuvati Emu idući vikend? Mi idemo na more.” Pristala sam bez razmišljanja – jer to je bio jedini način da budem blizu njih.

Tog vikenda Ema je crtala našu staru kuću: “Bako, zašto više nemamo onaj veliki vrt?” upitala me iskreno. Nisam znala što da kažem. Samo sam je zagrlila i pustila suzu.

Sada sjedim sama u svom malom stanu i pitam se: Je li ljubav uvijek žrtva? Gdje prestaje briga za djecu i počinje briga za sebe? Može li majka ikada prestati biti potrebna ili samo postane nevidljiva?