Tajna krvi: Biologija, koja mi je promijenila život
“Ne možeš imati tu krvnu grupu, Lana!” povikala je profesorica biologije, zureći u moj ispunjeni test. U razredu je nastala tišina. Osjetila sam kako mi obrazi gore, a srce lupa kao da će iskočiti iz prsa. Pogledala sam prema Lejli, najboljoj prijateljici, koja mi je šaptom rekla: “Ma sigurno si nešto krivo napisala.”
Ali nisam. Znam napamet krvne grupe svojih roditelja – mama, Ivana, ima A, tata, Dario, ima 0. Ja sam napisala AB. Profesorica je uzela dnevnik i pogledala me preko naočala: “Lana, jesi li sigurna? Znaš li što to znači?”
Nisam znala. Samo sam osjećala kako mi se pod nogama otvara ponor. Cijeli dan nisam mogla misliti ni na što drugo. Kad sam došla kući, mama je kuhala grah, a tata je gledao vijesti. Sjela sam za stol i tiho upitala: “Mama, tata, jeste li sigurni koje su vaše krvne grupe?”
Mama se nasmijala: “Naravno, kćeri. To sam ti već pričala. Zašto pitaš?”
“Na biologiji smo učili o nasljeđivanju krvnih grupa… I… moja ne može biti vaša.”
Tata je odmahnuo rukom: “Ma to su gluposti, Lana. Sigurno si nešto pobrkala.”
Ali nisam odustajala. Te noći nisam spavala. Gledala sam stare slike, tražila nešto, neki znak. Sutradan sam otišla u dom zdravlja i sama izvadila krv. Kad su mi potvrdili da sam AB, osjećala sam se kao da mi je netko istrgnuo tlo pod nogama.
Dani su prolazili, a ja sam postajala sve tiša. Mama je primijetila. Jedne večeri, kad je tata otišao kod susjeda gledati utakmicu, sjela je kraj mene. “Lana, što ti je? Zabrinjavaš me.”
Pogledala sam je u oči. “Mama, molim te, reci mi istinu. Jesam li ja vaša kći?”
Njezine oči su se napunile suzama. “Lana… ima nešto što ti nismo rekli.”
Osjetila sam kako mi se cijeli svijet ruši. “Što?”
“Kad sam bila mlada, prije nego što sam upoznala tvog tatu, bila sam u vezi s jednim čovjekom. Zvala se Adnan. Bio je iz Sarajeva, student na razmjeni. Ostala sam trudna, ali on se vratio kući. Nisam imala hrabrosti reći roditeljima. Kad sam upoznala Darija, on je znao za sve i prihvatio me. Ti si naša kći, Lana, ali… biološki otac ti je Adnan.”
Nisam mogla disati. Ustala sam i istrčala iz kuće. Kiša je padala, ali nisam osjećala ništa. Hodala sam satima, dok me Lejla nije pronašla na klupi kod rijeke.
“Što se dogodilo?” pitala je, brišući mi lice rukavom.
“Nisam ono što sam mislila da jesam. Moj tata nije moj tata.”
Lejla me zagrlila. “Ali ti si još uvijek Lana. Tko god bio tvoj otac.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi danima. Tata je šutio, izbjegavao me. Mama je plakala. Osjećala sam se izdano, ali i krivo što sam ih natjerala na tu bol.
Jedne večeri, tata je došao u moju sobu. Sjeo je na krevet i dugo šutio. “Znaš, Lana, ja možda nisam tvoj biološki otac, ali sve što sam radio, radio sam iz ljubavi prema tebi. Ti si moje dijete.”
Plakala sam u njegovom zagrljaju. “Oprosti, tata.”
“Nemaš ti što meni opraštati. Mi smo obitelj. Krv nije sve.”
Ali nisam mogla prestati misliti na Adnana. Tko je on? Ima li još djece? Zna li za mene? Mama mi je dala njegovu staru adresu iz Sarajeva. Pisala sam mu pismo, ali nikad nisam dobila odgovor.
Prolazili su mjeseci. U školi su me gledali drugačije kad se pročulo što se dogodilo. Neki su šaptali iza leđa, drugi su me izbjegavali. Samo Lejla je ostala uz mene.
Jednog dana, dok sam sjedila u parku, prišao mi je stariji čovjek. “Jesi li ti Lana?” pitao je blagim bosanskim naglaskom.
“Jesam… tko ste vi?”
“Ja sam Adnan. Tvoja mama mi je pisala. Trebalo mi je vremena da skupim hrabrosti doći.”
Gledala sam ga dugo. Imao je moje oči. Sjeli smo na klupu i pričali satima. Ispričao mi je o svom životu, o pogreškama i žaljenju što nije bio uz mene.
Kad sam se vratila kući, mama i tata su me čekali. Sjeli smo zajedno za stol, prvi put nakon dugo vremena. Osjetila sam da smo opet obitelj – možda ne savršena, ali iskrena.
Danas znam tko sam. Nisam samo krv svojih roditelja. Ja sam Lana – dijete ljubavi, pogrešaka i oprosta.
Ponekad se pitam: Koliko nas zapravo poznaje svoju pravu priču? I koliko smo spremni oprostiti onima koji su nas povrijedili – i sebi samima?