Tišina između nas: Priča o Ani, majci koja je čekala povratak sina
“Ivan! Jesi li opet zaboravio nazvati?” viknula sam u praznu kuhinju, držeći mobitel u ruci kao da će mi on dati odgovore koje tražim. Sat je otkucavao ponoć, a ja sam sjedila za stolom, gledajući kroz prozor na pustu sarajevsku ulicu. Kiša je lupkala po staklu, a u meni je rasla ona poznata praznina. Moj sin, moj jedini Ivan, već pet godina živi u Minhenu. Otišao je kad mu je bilo dvadeset i sedam, s diplomom strojarstva i srcem punim snova. “Mama, samo privremeno. Kad skupim nešto novca, vratit ću se. Obećavam,” govorio je tada, a ja sam mu vjerovala.
Ali godine su prolazile. Prvo su pozivi bili svakodnevni, pa tjedni, pa mjesečni. Sad prođe i po dva mjeseca da ne čujem njegov glas. Moj muž Zoran umro je prije tri godine. Srce ga izdalo naglo, dok je gledao utakmicu na televiziji. Od tada sam sama u ovom stanu punom uspomena i tišine. Ponekad mi se čini da razgovaram sa zidovima više nego s ljudima. Susjeda Marija mi donese ponekad pitu ili kavu, ali ni ona ne može popuniti prazninu koju je ostavio Ivan.
“Ana, moraš ga pustiti. Djeca danas imaju svoj život,” govorila mi je sestra Ljiljana kad bi došla iz Zagreba. “Ne možeš ga vezati za sebe.” Ali kako da objasnim nekome tko nije majka kako boli ta tišina? Kako boli kad ne znaš ni kad ćeš ga opet zagrliti?
Jednog dana, dok sam slagala Ivanove stare knjige, pronašla sam njegovu bilježnicu iz osnovne škole. Na prvoj stranici crtež: on i ja ispod velikog drveta, a ispod piše: “Mama i ja – zauvijek.” Suze su mi same krenule niz lice. Jesam li pogriješila što sam ga pustila? Jesam li trebala više inzistirati da ostane? Ili sam ga trebala više podržati da ode?
Navečer sam sjela pred televizor, ali nisam mogla gledati ništa. U glavi su mi se vrtjele slike: Ivan kao dječak, Ivan na maturalnoj večeri, Ivan s koferom na vratima. Tada mi je zazvonio mobitel. Broj iz Njemačke.
“Mama?” začuo se njegov glas, tih i nekako umoran.
“Ivane! Sine moj!” srce mi je preskočilo od radosti.
“Mama… moram ti nešto reći. Nisam znao kako…”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Što je bilo? Jesi li dobro?”
“Dobro sam… Ali… Ivana i ja smo se rastali. Ostao sam bez posla prije tri mjeseca. Nisam ti htio govoriti da se ne brineš… Ali sad više ne mogu ovako. Razmišljam da se vratim kući.”
Osjetila sam kako mi se tijelo trese od uzbuđenja i straha istovremeno.
“Sine, ovdje te uvijek čeka tvoj krevet i tvoja mama. Nema tog posla ni žene koji su važniji od tvog mira. Vrati se kući.”
Ivan je šutio nekoliko trenutaka.
“Znaš, mama… Bojim se da ću te razočarati. Da nisam uspio tamo gdje su svi drugi uspjeli.”
“Ivane, nisi ti nikoga razočarao. Najveći uspjeh je vratiti se tamo gdje te vole.” Glas mi je drhtao.
Nakon tog razgovora dani su prolazili sporo kao godine. Pripremala sam njegovu sobu, prala zavjese, kuhala mu omiljenu supu od rajčice kao kad je bio dijete. Susjedi su me zadirkivali: “Ana, praviš svadbu ili dočekuješ sina?” Smijala sam se s njima, ali srce mi je bilo puno nade.
Došao je jednog kišnog popodneva, s dva kofera i pogledom djeteta koje traži zagrljaj. Kad sam ga ugledala na vratima, nisam mogla vjerovati – moj Ivan, mršaviji nego ikad, ali živ i zdrav.
“Mama…” prošaptao je.
Zagrlila sam ga kao da ga nikad neću pustiti.
Prvih dana bilo nam je teško naviknuti se jedno na drugo. On naviknut na njemački red i tišinu, ja na bosansku toplinu i brbljavost. Ponekad bi me nerviralo što ne posprema za sobom ili što sjedi satima pred računalom tražeći posao po Sarajevu ili Zagrebu.
Jedne večeri smo se posvađali.
“Mama! Nisam više dijete! Daj mi malo prostora!”
“A ja nisam više mlada! Ne mogu gledati kako patiš!” viknula sam kroz suze.
Tada smo oboje plakali dugo u noć.
S vremenom smo naučili živjeti zajedno – on sa svojim ranama iz Njemačke, ja sa svojim strahovima da ga opet ne izgubim. Počeo je pomagati susjedima oko popravaka, a ja sam mu našla posao kod prijateljice u pekari dok ne pronađe nešto bolje.
Jednog dana me pitao: “Mama, misliš li da sam pogriješio što sam otišao?”
Pogledala sam ga i rekla: “Svi mi nekad moramo otići da bismo znali gdje nam je dom.”
Danas Ivan opet ima osmijeh na licu. Ja više nisam sama – kuća nam je puna smijeha i mirisa svježe pite. Ponekad pomislim: možda nisam bila savršena majka, ali ljubav koju imam za njega nikad nije nestala.
I pitam vas – koliko nas još čeka svoje sinove i kćeri da se vrate? Koliko nas još živi između tišine i nade?