Prihvatila sam sina svoje prijateljice: Između tuđe sebičnosti i vlastite ljubavi

“Ne mogu više, Jasmina. Ne mogu biti majka. Salon mi je sve, a on… on mi je samo teret.”

Te riječi, izgovorene drhtavim glasom moje najbolje prijateljice Mirele, odzvanjale su mi u ušima dok sam gledala njenog četverogodišnjeg sina, malenog Leona, kako sjedi na podu mog dnevnog boravka i slaže kockice. Bilo je to jedno obično poslijepodne u Sarajevu, ali za mene je to bio trenutak koji mi je promijenio život.

“Mirela, ne možeš ga samo tako ostaviti. On je tvoje dijete!” viknula sam, osjećajući kako mi srce puca.

Mirela je samo slegnula ramenima, pogled joj je bio prazan, umoran. “Znaš koliko sam se borila za ovaj salon. Znaš da sam sama, da nemam nikoga. Ako sad stanem, sve će propasti. Leon će biti bolje s tobom. Ti imaš muža, imaš stabilnost. Ja… ja više ne mogu.”

Nisam znala što da kažem. U meni su se miješali bijes, tuga, nevjerica. Kako možeš ostaviti vlastito dijete zbog posla? Kako možeš izabrati lakirane nokte i frizure umjesto topline malih ruku koje te grle svako jutro? Ali gledala sam Mirelu i znala sam da je već donijela odluku.

Moj suprug, Dario, bio je šokiran kad sam mu ispričala što se dogodilo. “Jasmina, pa nismo mi socijalna služba! Imamo svoju kćer, imamo kredite, jedva spajamo kraj s krajem!”

“Znam, Dario, ali Leon nema nikoga. Ne mogu ga pustiti. Ne mogu ga gledati kako odlazi u dom. Znaš kakvi su domovi kod nas…”

Dario je šutio dugo, gledao kroz prozor na kišu koja je lupkala po staklu. “Ako ti misliš da možeš… Ja ću te podržati. Ali znaj da će biti teško. I za nas, i za našu malu Anu.”

Tako je Leon postao dio naše obitelji. Prvih mjeseci bilo je užasno teško. Ana je bila ljubomorna, stalno je pitala zašto Leon ima više pažnje, zašto on smije spavati s nama kad ima noćne more. Leon je plakao svake noći, zvao mamu, pitao kad će doći po njega. Mirela se nije javljala. Poslala je nekoliko poruka, ali nikad nije došla.

Okolina nije bila blagonaklona. Moja svekrva, gospođa Ružica, dolazila je svaki vikend i šaptala Dariju: “Šta će ti tuđe dijete u kući? Ko zna čije je to? Šta ako ti jednog dana uzme sve?” Susjedi su šaptali iza leđa, govorili da sam luda što sam uzela tuđe dijete, da će mi se obiti o glavu.

Ali ja nisam mogla drugačije. Leon je bio tih, povučen, ali kad bi se nasmijao, cijela bi soba zasjala. Počeo je crtati, najviše mamu s velikim crvenim noktima i mene s pregačom u kuhinji. Jednog dana me zagrlio i tiho rekao: “Teta Jasmina, mogu li te zvati mama?”

Plakala sam cijelu noć. Nisam znala jesam li sretna ili tužna. Jesam li mu uzela pravo na pravu majku? Jesam li ja dovoljno dobra?

Godine su prolazile. Mirela se povremeno javljala, slala poklone za rođendan, ali nikad nije došla. Leon je rastao, postao odličan učenik, Ana ga je prihvatila kao brata. Ali uvijek je u njemu bilo nešto tužno, neka sjena u očima kad bi vidio druge mame na školskim priredbama.

Jednog dana, kad je Leon imao deset godina, Mirela se pojavila na vratima. Bila je lijepa, dotjerana, ali oči su joj bile umorne. “Došla sam po sina,” rekla je hladno.

Leon je stajao iza mene, drhtao je. “Ne želim ići! Mama Jasmina je moja mama!”

Mirela je zaplakala prvi put otkad sam je znala. Sjela je na pod pored Leona i tiho rekla: “Oprosti mi, sine. Nisam znala biti mama. Ali volim te. Samo… ne znam kako da te volim.”

Gledala sam ih i srce mi se kidalo. Nisam znala što je ispravno. Je li ljubav ono što daješ ili ono što osjećaš? Može li se dijete podijeliti između dvije žene koje ga vole na različite načine?

Na kraju smo pronašli neki mir. Mirela je počela dolaziti češće, Leon ju je polako prihvaćao, ali uvijek se vraćao meni kad bi mu bilo teško. Ja sam naučila da majčinstvo nije samo krv, nego i srce, i vrijeme, i žrtva.

Danas, kad Leon ima šesnaest godina, često me pita: “Mama, misliš li da će mi Mirela ikad biti prava mama?” A ja mu kažem: “Svaka ljubav je drugačija. Neke majke rađaju djecu, a neke ih biraju srcem.”

Ponekad se pitam: Jesam li imala pravo uzeti tuđe dijete i voljeti ga kao svoje? Može li ljubav ispraviti tuđu sebičnost? Što biste vi učinili na mom mjestu?