Poklon koji je razorio moju obitelj: Priča o jednoj božićnoj večeri
“Zašto si baš tu knjigu izabrala, Ana?” otac je pitao, glas mu je drhtao, a oči su mu bile pune nečega što nisam prepoznala – možda bijesa, možda tuge. Svi su za stolom utihnuli. Miris pečenke i svježe ispečenih kolača kao da je nestao iz zraka. Pogledala sam prema mami, ali ona je samo stisnula usne i spustila pogled na tanjur.
Bila je to božićna večera kakvu sam zamišljala cijelu godinu. Svi zajedno, brat Ivan s djevojkom Lejlom, baka Ruža, stric Zoran i njegova žena Vesna. I naravno, moji roditelji, Mirjana i Dragan. Sve je bilo savršeno dok nisam iz torbe izvukla poklon za tatu – knjigu “Pisma iz Sarajeva”. Zamišljala sam kako će mu se svidjeti jer je često pričao o svom djetinjstvu u Sarajevu, o prijateljima koje je tamo ostavio. Nisam znala da će ta knjiga biti okidač.
Otac je drhtavim rukama otvorio poklon, pročitao naslov i naglo ustao od stola. “Ne mogu ovo…”, promrmljao je i izašao iz blagovaonice. Svi su gledali u mene kao da sam upravo razbila nešto dragocjeno. Mama je ustala za njim, a ja sam ostala sjediti, zbunjena i posramljena.
“Šta si to napravila?” šapnula mi je baka Ruža. “Nisi trebala… znaš da o tome ne priča.”
Nisam znala. Nitko mi nikad nije rekao da postoji nešto o čemu se ne smije govoriti. Uvijek sam mislila da su priče iz prošlosti tu da nas zbliže, a ne da nas razdvoje.
Ivan je pokušao razbiti tišinu: “Ajde, ljudi, Božić je… Hajmo nazdraviti!” Ali nitko nije podigao čašu.
Te noći nisam mogla spavati. Čula sam roditelje kako tiho razgovaraju u kuhinji. Mama je plakala. Otac je govorio: “Nisam joj mogao reći… Kako da joj kažem?”
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Otac nije razgovarao sa mnom. Mama je bila odsutna, stalno zamišljena. Ivan se pravio da ga se ništa ne tiče, ali sam ga uhvatila kako krišom briše poruke s mobitela kad god bi tata ušao u sobu.
Tjedni su prolazili, a ja sam osjećala teret krivnje. Pokušavala sam razgovarati s ocem, ali bi me svaki put prekinuo: “Nemam sad vremena, Ana.” Mama mi je samo rekla: “Ponekad je bolje ne kopati po prošlosti.”
Jednog dana sam odlučila saznati istinu. Otišla sam do bake Ruže.
“Bako, molim te, reci mi šta se dogodilo u Sarajevu? Zašto tata ne može ni čuti za to mjesto?”
Baka je dugo šutjela, gledala kroz prozor na snijeg koji je tiho padao po dvorištu. “Tvoj otac… izgubio je tamo brata. Nisu se nikad oprostili. Posvađali su se zbog sitnice prije rata i onda… rat ih je razdvojio. Nikad više nisu razgovarali. Tvoj stric Emir nestao je 1992., nitko ne zna gdje je završio. Tvoj otac si nikad nije oprostio što mu nije rekao zadnji put da ga voli.”
Osjetila sam kako mi srce puca na komadiće. Nisam znala za Emira, nitko ga nikad nije spominjao.
Te večeri pokušala sam razgovarati s ocem.
“Tata… oprosti mi što sam ti dala tu knjigu. Nisam znala… Baka mi je sve ispričala.”
Gledao me dugo, oči su mu bile crvene.
“Ana, nisi ti kriva. Kriv sam ja što sam šutio sve ove godine. Ali kad si mi dala tu knjigu… sve se vratilo. Miris zime u Sarajevu, smijeh mog brata… i zadnja svađa koju nikad nisam prebolio.”
Zagrlila sam ga prvi put nakon dugo vremena.
Ali nešto se promijenilo među nama svima. Božić više nije bio isti. Ivan se sve češće zadržavao kod Lejle, mama i tata su šutjeli jedno pored drugog pred televizorom. Ja sam osjećala kao da sam otvorila Pandorinu kutiju.
Godina dana prošla je u tišini i nespretnim pokušajima razgovora koji bi uvijek završili šutnjom ili suzama.
Na sljedeći Božić skupili smo se opet za stolom, ali ovaj put bez smijeha i veselja.
Ponekad se pitam – koliko zapravo poznajemo one koje volimo? I koliko jedna sitnica može promijeniti sve?
Možda ste vi imali sličnu situaciju? Da li ste ikada poželjeli vratiti vrijeme unatrag zbog jedne riječi ili poklona?