Zašto baka više ne dolazi? Borba jedne majke s tišinom svekrve
“Zašto baka više ne dolazi, mama?” upitala je Lana, gledajući me velikim, vodenim očima dok je crtala srce na prozoru zamagljenom od daha. Zastala sam s pranjem suđa, ruke mi se tresu, a u grlu mi stoji knedla. “Ne znam, dušo… možda je zauzeta,” izgovorim tiho, ali ni sama ne vjerujem u te riječi.
Bilo je to već šest mjeseci otkako je Jasna, moja svekrva, prestala dolaziti. Prije toga, bila je svakodnevni dio našeg života – donosila je pite od jabuka, pričala priče iz mladosti i smijala se s djecom. Moj muž Dario i ja često smo se šalili da je ona naša treća ruka, uvijek spremna pomoći. Ali onda je odjednom nestala iz naših života, bez objašnjenja, bez pozdrava.
Sjećam se zadnjeg puta kad je bila kod nas. Bio je to običan subotnji ručak. Dario je pričao o poslu, djeca su se igrala pod stolom, a Jasna je šutjela više nego inače. Primijetila sam kako me promatra ispod obrva dok sam rezala kruh. Kad sam joj ponudila još juhe, samo je odmahivala glavom. Na odlasku me hladno poljubila u obraz i rekla: “Vidimo se uskoro.” Ali uskoro nikad nije došlo.
Prvih nekoliko tjedana mislila sam da je možda bolesna ili umorna. Zvala sam je, slala poruke, čak sam joj odnijela kolače pred vrata. Nije otvarala. Dario je govorio da joj treba prostora, da ne dramatiziram. “Možda ima svojih problema,” govorio bi dok bi sklanjao pogled. Ali ja sam osjećala da nešto nije u redu.
Djeca su počela pitati svaki dan. Luka bi ostavljao crteže na stolu za baku, Lana bi svako jutro gledala kroz prozor nadajući se da će vidjeti njezin poznati kaput. Srce mi se kidalo svaki put kad bih morala reći: “Ne znam kad će doći.” Počela sam sumnjati u sebe – jesam li nešto pogriješila? Jesam li rekla nešto što ju je povrijedilo?
Jedne večeri, kad su djeca zaspala, sjela sam s Dariom za kuhinjski stol. “Dario, moramo razgovarati o tvojoj mami,” rekla sam tiho. On je uzdahnuo, nervozno lupkajući prstima po stolu.
“Ne znam što da ti kažem, Ivana. Mama je uvijek bila malo… osjetljiva. Možda joj treba vremena.”
“Ali ovo nije normalno! Djeca pate, ja… osjećam se kao da smo nešto strašno napravili!” glas mi je zadrhtao.
Dario je šutio dugo, a onda izgovorio: “Možda misli da joj više ne trebaš… da si preuzela njezinu ulogu.”
Te riječi su me pogodile kao šamar. Zar sam stvarno kriva što sam pokušala biti dobra majka svojoj djeci? Zar sam trebala ostaviti prostor za nju? Počela sam preispitivati svaki naš razgovor, svaki pogled koji mi je uputila.
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći način da doprem do nje. Pisala sam joj pismo – iskreno, ranjivo, moleći je da mi kaže što nije u redu. Odgovora nije bilo.
U međuvremenu, svakodnevica je postajala sve teža. Djeca su postajala povučenija, Luka je počeo mokriti u krevet, a Lana se povukla u sebe. Osjećala sam kako mi izmiče tlo pod nogama. Nisam znala kako im objasniti da ponekad ljudi koje volimo odluče otići bez objašnjenja.
Jednog dana srela sam Jasnu na tržnici. Stajala je kraj štanda s povrćem, pogrbljena i umorna. Prišla sam joj oprezno.
“Dobar dan, Jasna,” rekla sam tiho.
Pogledala me hladno, bez osmijeha na koji sam navikla.
“Dobar dan,” odgovorila je kratko.
“Možemo li razgovarati? Djeca vas jako žele vidjeti…”
Prekinula me: “Nisam spremna za to.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči.
“Molim vas… ako sam nešto pogriješila… recite mi.”
Jasna je samo odmahivala glavom i okrenula se prema drugom štandu.
Vratila sam se kući slomljena. Djeca su me dočekala s pitanjem: “Jesi li vidjela baku? Hoće li doći?” Nisam imala snage lagati pa sam samo šutjela.
Te noći nisam mogla spavati. Prevrćala sam se po krevetu, razmišljajući o svemu što smo prošli zajedno – o danima kad smo zajedno kuhale ajvar, o smijehu za stolom, o njezinoj ruci na mom ramenu kad mi je bilo teško nakon poroda. Kako se sve to moglo tako lako izgubiti?
Sljedećih tjedana pokušavala sam biti snažna zbog djece. Organizirala sam izlete, igre, pokušavala nadoknaditi prazninu koju je ostavila Jasna. Ali ništa nije moglo zamijeniti baku koju su toliko voljeli.
Jednog dana Lana mi je donijela crtež – ona i baka drže se za ruke ispod velikog drveta.
“Mama, misliš li da će baka opet doći?” pitala me tiho.
Zagrlila sam je čvrsto i šaptala: “Nadam se, dušo… stvarno se nadam.”
Ponekad se pitam – koliko boli može jedna obitelj podnijeti prije nego što pukne? Je li moguće ponovno izgraditi mostove kad ih netko tako hladno sruši? Ili jednostavno moramo naučiti živjeti s tišinom?