Nitko mi ne može uzeti dostojanstvo: Priča o Lejli iz Sarajeva koja je morala birati između obitelji i vlastite sreće
“Lejla, zar ti stvarno misliš da znaš bolje od nas?” glas moga oca, Enesa, odjekivao je kroz hladnu kuhinju našeg stana u sarajevskom naselju Grbavica. Mama, Azra, šutjela je, gledajući u stolnjak, dok je moj brat Haris nervozno lupkao prstima po mobitelu. Ja sam stajala nasuprot njima, držeći u ruci pismo o stipendiji za studij u Zagrebu. Srce mi je tuklo kao ludo.
“Ne tražim da me razumijete. Samo želim priliku da pokušam,” prošaptala sam, boreći se sa suzama.
Otac je ustao naglo, stolica je zaskričala. “Ti si naša kćerka! Ovdje ti je mjesto! Šta ćeš sama u tuđini? Ko će te čuvati?” Njegove riječi bile su kao šamar. U tom trenutku shvatila sam da moj san o studiju psihologije nije samo moj – bio je prijetnja njihovoj slici o meni, o nama.
Nisam znala kako im objasniti da me Sarajevo guši. Da svaki dan osjećam težinu neizgovorenih riječi, očekivanja koja me stežu kao okovi. Da želim više od života nego čekati posao preko veze ili udaju za nekog iz komšiluka. Da želim biti svoja.
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako mama tiho plače u dnevnoj sobi. Haris mi je poslao poruku: “Nemoj ih slušat’, Lejla. Zaslužuješ više.” Ali znao je i on koliko je teško otići kad si vezan za porodicu kao za sidro.
Sljedećih dana atmosfera u kući bila je ledena. Otac me ignorirao, mama je pokušavala razgovarati o svemu osim o meni. Samo baka Fata, koja je došla iz Zenice na nekoliko dana, sjela je kraj mene dok sam pakirala stvari.
“Dijete moje, život te neće maziti. Ali ni ti ne smiješ dati da te slome. Idi, pa makar se vratila praznih ruku – ali idi kao svoja,” šapnula mi je i stavila mi u ruku stari zlatni lančić.
Odlazak iz Sarajeva bio je kao presijecanje pupčane vrpce. U Zagrebu sam bila sama, bez poznatih lica, bez mirisa bakine pite ili zvuka ezana s Baščaršije. Prvih mjeseci jela sam paštetu i kruh, brojala kune i plakala svaku noć. Ponekad bih poželjela da se vratim, da zaboravim sve snove i budem samo Lejla iz Grbavice.
Ali onda bih se sjetila očevih riječi – “Ovdje ti je mjesto” – i osjetila inat. Zar stvarno ne mogu biti više od onoga što su drugi zamislili za mene?
Na fakultetu sam upoznala Anu iz Splita i Tarika iz Mostara. Oni su prvi vidjeli moju tugu i nisu bježali od nje.
“Znaš, Lejla,” rekla mi je Ana jedne večeri dok smo pile kavu na Jarunu, “možda ti fali dom, ali ti si sebi dom. Gdje god ideš, nosiš ga sa sobom.”
Tarik me naučio kako preživjeti studentski život: “Kad nemaš para za ručak, uvijek ima graha u menzi!” smijao se dok smo dijelili zadnju porciju.
Polako sam gradila svoj svijet. Pisala sam eseje o traumi rata, o ženama koje su morale birati između sebe i porodice. Prvi put sam osjećala da moj glas vrijedi nešto.
Ali Sarajevo nije zaboravljalo mene. Mama me zvala sve rjeđe, otac nikad. Haris mi je slao slike s rođendana na kojima mene nema. Osjećala sam se kao izdajica.
Jedne zime baka Fata je umrla. Nisam stigla na sahranu – autobus iz Zagreba zapeo je na granici zbog snijega. Plakala sam u praznom autobusu dok su drugi studenti spavali. Kad sam napokon stigla kući, otac me nije ni pogledao.
“Nisi bila tu kad si trebala biti,” rekao je hladno.
Te riječi su me slomile više nego išta drugo. Poželjela sam da nestanem, da nikad nisam otišla.
Ali onda sam pronašla bakin lančić u džepu kaputa. Sjetila sam se njezinih riječi: “Idi kao svoja.”
Vratila sam se u Zagreb odlučna da završim fakultet. Počela sam raditi u knjižari, pisati blog o životu između dva grada, dvije kulture, dvije Lejle – one koja želi pripadati i one koja želi biti slobodna.
Godinama kasnije, kad sam diplomirala i dobila posao psihologinje u jednoj zagrebačkoj školi, poslala sam ocu pismo:
“Tata,
Nisam više ona mala Lejla koju ste pokušali zaštititi od svijeta. Sad znam tko sam i što želim. Možda nisam ispunila vaša očekivanja, ali nadam se da ćete jednog dana biti ponosni na mene.
Vaša kćerka”
Odgovor nikad nije stigao. Ali ja više nisam čekala ničije odobrenje.
Danas pomažem djeci koja su izgubljena između tuđih očekivanja i vlastitih snova. Svaki put kad vidim njihovu borbu, sjetim se sebe.
Ponekad se pitam: Je li vrijedilo izgubiti sve da pronađem sebe? Ili možda tek kad izgubimo sve što nas veže za prošlost, možemo postati ono što jesmo?
Šta vi mislite – koliko daleko biste vi otišli zbog svojih snova? Da li porodica ima pravo odlučivati umjesto nas?