San o vlastitom stanu: Kredit koji nas je razdvojio – Moja priča
“Ne mogu više ovako, Damire!” viknula sam, tresući se od bijesa i straha dok sam držala papir u ruci. Damir je stajao nasred dnevnog boravka, pogleda prikovanog za pod, kao da će mu parket dati odgovore koje meni nije mogao dati. “Zašto mi nisi rekao? Kako si mogao potpisati kredit bez da znaš što to znači za nas?”
Sve je počelo prije tri godine, u onoj maloj kuhinji u Novom Zagrebu, gdje smo Damir i ja svako jutro pili kavu i sanjali o vlastitom stanu. “Znaš, Ivana, ja ti tim bankama ne vjerujem ni kunu. Sjećam se kako su moji roditelji skoro izgubili kuću zbog kredita u švicarcima. Neću da nam se to dogodi,” govorio bi svaki put kad bih spomenula mogućnost kredita. I svaki put bih odustala od razgovora, misleći da će vrijeme donijeti rješenje.
Ali vrijeme nije donijelo ništa osim još jednog povećanja najamnine i još jedne zime u stanu gdje prozori puštaju hladnoću. Moja prijateljica Mirela već je imala svoj stan u Sarajevu, kupljen na kredit, i stalno mi je govorila: “Ivana, nemaš što čekati. Ako ne riskiraš, nikad nećeš imati svoje.”
Jednog dana, dok sam slagala Damirovu košulju, iz džepa mu je ispao papir. Bio je to izvod iz banke – rata kredita na njegovo ime. Srce mi je stalo. Nisam mogla vjerovati. Damir, koji je uvijek bio protiv kredita, sada ga ima? Bez riječi sam čekala da dođe kući.
“Ivana, mogu objasniti…” počeo je čim je vidio moj izraz lica.
“Objasni onda! Zašto si to napravio iza mojih leđa? Zar ti nisam bila dovoljno važna da mi kažeš?”
Damir je sjeo za stol, glavu u rukama. “Nisam htio da se brineš. Znaš kako si osjetljiva na novac i dugove. Mislio sam… ako sve prođe dobro, iznenadit ću te stanom.”
“Iznenadit ćeš me dugom na dvadeset godina!” povikala sam kroz suze.
Tih dana nisam mogla jesti ni spavati. U glavi su mi odzvanjale riječi moje majke: “Povjerenje je temelj braka, Ivana.” A ja sam osjećala da se temelj pod nama urušava.
Nisam znala što me više boli – to što me lagao ili to što je pokušao ostvariti naš san bez mene. Počeli smo se udaljavati. Damir bi dolazio kasno s posla, ja bih se pravila da spavam. Ujutro bismo šutjeli uz kavu, svaki sa svojim mislima.
Jedne večeri došla sam kod sestre Ane u Dubravu. Sjela sam za kuhinjski stol i ispričala joj sve.
“Znaš, Ivana,” rekla je tiho, “možda je mislio najbolje. Ali nije shvatio da ste vi tim. Ako nema povjerenja, nema ni doma.”
Te riječi su me pogodile ravno u srce. Počela sam preispitivati sve – jesam li ja kriva što nije mogao razgovarati sa mnom? Jesam li ga previše pritiskala?
Sljedećih tjedana pokušali smo razgovarati. Damir se trudio objasniti svoje razloge: “Ivana, bojao sam se da ćeš odustati ako vidiš koliko je rata velika. Znam da si htjela sigurnost, ali ja sam htio iznenađenje… nešto što će nas zauvijek povezati.”
Ali mene je povezivala samo gorčina. Svaki pogled na njega podsjećao me na izdaju.
Na poslu su kolegice primijetile da sam potištena. “Što ti je, Ivana?” pitala me Jasmina dok smo pile kavu u pauzi.
“Ništa… samo problemi doma,” odgovorila sam izbjegavajući pogled.
“Svi ih imamo,” rekla je i zagrlila me.
Dani su prolazili, a ja sam osjećala kako nestajem u toj tišini između nas dvoje. Stan koji smo trebali zajedno birati sada je bio simbol svega što nismo uspjeli izgraditi zajedno.
Jedne subote otišla sam pogledati stan koji je Damir kupio. Bio je prazan, hladan, s bijelim zidovima i mirisom svježeg betona. Stajala sam nasred sobe i pitala se – može li išta ispuniti ovu prazninu?
Damir je došao za mnom. “Ivana… ovo sam radio zbog nas. Znam da sam pogriješio. Ali molim te, pokušaj razumjeti.”
Okrenula sam mu leđa i zaplakala.
Nisam znala hoću li ikada moći oprostiti ili ponovno vjerovati. San o vlastitom domu pretvorio se u noćnu moru.
Danas sjedim sama u tom stanu i pišem ovu priču. Damir i ja smo na pauzi – možda privremenoj, možda zauvijek.
Pitam se: Je li vrijedilo žrtvovati povjerenje zbog sna? Može li dom biti dom bez iskrenosti?
Što vi mislite – može li brak preživjeti ovakvu izdaju ili su neke rane jednostavno preduboke?