Naša kćerka više nije ona ista: Kako nam je zet promijenio život

“Ne mogu vjerovati da nisi došla na tatin rođendan! Lana, što ti se događa?” viknula sam u slušalicu, glas mi je drhtao od bijesa i tuge. S druge strane tišina, pa hladan, odmjeren glas moje kćeri: “Mama, rekla sam ti već, Dario nije bio dobro i nisam ga mogla ostaviti samog. Osim toga, imam svoju obitelj sada.”

Sjedila sam na rubu kreveta, stisnutih šaka, osjećajući kako mi srce puca. Moj muž Zoran je šutke sjedio u dnevnoj sobi, gledao kroz prozor u prazno dvorište. Nije rekao ništa, ali sam znala da ga boli jednako kao i mene. Našoj Lani je ovo prvi put u životu da nije došla na očev rođendan. Prvi put da nije donijela onaj svoj smijeh, kolač od jabuka i zagrljaj koji bi nam oboma ugrijao dušu.

Sve se promijenilo otkako se udala za Darija. Sjećam se dana kad ga je prvi put dovela kući. Bio je pristojan, tih, možda čak previše tih. Nije se smijao našim šalama, nije pitao ništa o nama. Samo je sjedio i gledao Lanu kao da je jedina osoba u prostoriji. “Dobar je dečko,” rekla je Lana kasnije, “samo mu treba vremena.”

Ali vrijeme nije donijelo ništa osim udaljenosti. Nakon vjenčanja Lana je sve rjeđe dolazila kući. Pozivi su postali kratki, poruke još kraće. Kad bi došla, uvijek bi žurila natrag. Pitala bih je: “Je li sve u redu?” Samo bi klimnula glavom i izbjegavala pogled.

Jedne večeri, kad sam skupila hrabrosti, upitala sam je izravno: “Lana, jesi li sretna?” Pogledala me onim tužnim očima koje nisam vidjela od djetinjstva i šapnula: “Mama, ne pitaj me to.”

Zoran i ja smo pokušavali razgovarati s Darijem. Pozvali smo ih na ručak za Uskrs. On je odbio jer “ima posla oko auta”. Lana je došla sama, ali cijelo vrijeme gledala na sat i stalno provjeravala mobitel. Kad sam joj ponudila još kolača, samo je odmahivala glavom: “Ne smijem, Dario ne voli kad jedem slatko.”

Počela sam primjećivati sitnice: Lana više ne nosi šarene haljine koje je voljela, kosa joj je uvijek svezana u rep, a osmijeh joj je nestao. Prijateljice su mi govorile: “Pusti je, ima svoj život.” Ali kako da pustim kad vidim da nestaje pred mojim očima?

Jedne subote došla je kod nas s modricom na ruci. Pitala sam što se dogodilo. “Udahnula sam vrata od ormara,” rekla je brzo i promijenila temu. Zoran me pogledao s tugom i strahom.

Navečer sam ga pitala: “Što ako joj Dario nešto radi?” Zoran je samo slegnuo ramenima: “Ne možemo ništa bez dokaza. Ako joj previše prigovaramo, možda će nas potpuno izbaciti iz života.”

Noći su mi postale besane. Razmišljala sam o svemu što smo prošli zajedno – o Lani koja je kao mala trčala po dvorištu, o njezinim snovima da postane učiteljica, o njezinoj dobroti i osmijehu koji je mogao rastopiti led.

Jednog dana nazvala me njezina prijateljica Mirela: “Jesi li primijetila da Lana više ne dolazi na kave? Ne javlja se nikome.” Osjetila sam kako mi se grlo steže.

Odlučila sam otići do nje bez najave. Dario mi je otvorio vrata, lice mu je bilo hladno kao led: “Lana spava. Ne može vas primiti.” Pokušala sam ga pogledati u oči, ali on ih je skrenuo.

Vratila sam se kući slomljena. Zoran me zagrlio i rekao: “Možda će sama shvatiti kad-tad.” Ali što ako ne shvati? Što ako ostane zarobljena u tom braku gdje joj se gasi svaki tračak sreće?

Na dan Zoranovog rođendana Lana nije došla. Poslala je poruku: “Sretan rođendan tata, volim te.” Zoran nije odgovorio ništa.

Sjedili smo za stolom sami, gledali u prazne tanjure i osjećali se kao da smo izgubili dijete.

Nekad se pitam gdje smo pogriješili. Jesmo li trebali biti stroži? Jesmo li trebali više razgovarati s njom prije braka? Ili smo jednostavno nemoćni pred ljubavlju koja ju je odvela daleko od nas?

Znam da nisam jedina majka koja ovo proživljava. Znam da ima još roditelja koji gledaju kako im djeca nestaju pod tuđim utjecajem.

Ali boli me što ne mogu ništa učiniti.

Možda će Lana jednog dana pronaći put natrag do nas. Možda će shvatiti da obitelj nije nešto što se može zamijeniti ili zaboraviti.

Ali dok čekam taj dan, pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Kako pomoći djetetu koje ne želi pomoć? I gdje završava roditeljska ljubav, a počinje nemoć?