Kad sam prvi put rekla ‘ne’ svojoj majci: Priča o slobodi i krivnji

“Ivana, nemoj me ostavljati samu!” Majčin glas drhti kroz slušalicu, a ja stojim na tramvajskoj stanici u Sarajevu, stisnutih šaka, gledajući kako mi dah para hladan zrak. Ljudi prolaze kraj mene, nose vrećice, smiju se, žure na posao. Ja stojim ukopana, kao da me korijenje iz sela drži za gležnjeve. “Mama, ne mogu sad razgovarati. Kasnim na predavanje,” izgovaram tiho, ali odlučno. S druge strane muk, pa šapat: “Znaš li ti što radiš?” I onda tišina. Prekinem poziv. Prvi put u životu.

Noge mi klecaju dok ulazim u tramvaj. U glavi mi odjekuje njezin glas, njezina očekivanja, njezine žrtve. Odrasla sam u kući gdje se zna tko što smije reći i kad. Otac šuti, brat je otišao u Njemačku, a ja sam ostala s njom – njezinom nadom i teretom. Kad sam upisala fakultet u Sarajevu, svi su govorili da je to hrabro. Ali nitko nije pitao kako je to kad svaku večer ležiš budna i brojiš poruke koje nisi odgovorila.

Prvi mjeseci u gradu bili su kao da sam skinula tešku kabanicu. Mogla sam izaći kad poželim, razgovarati s kim hoću, disati punim plućima. Ali svaka sloboda ima cijenu. Majka je zvala svaki dan – “Jesi li jela? Jesi li obukla potkošulju? Jesi li sama?” Ponekad bi samo šutjela i čekala da ja nešto kažem. A ja bih šutjela još više.

Jedne večeri, dok sam učila za ispit iz psihologije, stigla je poruka od nje: “Ivana, dođi kući ovaj vikend. Tata nije dobro.” Osjetila sam kako mi srce preskače. Znam što znači ta rečenica – nije tata bolestan, nego ona ne može biti sama. Nisam otišla. Imala sam ispit, imala sam život ovdje. U nedjelju navečer nazvala me uplakana: “Svi odlaze, samo ti ostaješ daleko. Zar ti nije stalo?”

U studentskom domu svi su imali slične priče – Mirela iz Mostara bježi od oca alkoholičara, Sanja iz Travnika skriva dečka od roditelja jer je druge vjere, Adnan iz Zenice radi dva posla da bi mogao studirati. Svi smo bježali od nečega, ali nitko nije znao kamo točno idemo.

Jednog dana na predavanju profesorica me pitala: “Ivana, što misliš o tome da djeca moraju biti zahvalna roditeljima?” Svi su gledali u mene jer znaju da dolazim iz malog mjesta. “Mislim da zahvalnost ne znači poslušnost,” odgovorila sam tiho. Profesorica se nasmiješila: “To je hrabro reći ovdje.”

Navečer sam dugo razmišljala o tome. Je li hrabrost reći ‘ne’ ili je to izdaja? Je li ljubav prema majci mjerljiva brojem vikenda koje provedem kod kuće ili brojem puta kad joj kažem istinu?

Majka mi je jednom rekla: “Ti si moje sve.” Nisam znala što da odgovorim. Osjećala sam se kao da me guši ta rečenica – kao da nemam pravo biti išta osim njezina kćerka.

S vremenom su naši razgovori postali sve kraći. Ona bi pričala o susjedima – kako je Ružica udala kćerku u Split, kako je Jure kupio novi traktor, kako je selo prazno bez mladih. Ja bih slušala i šutjela. Kad bih spomenula nešto o fakultetu ili prijateljima iz grada, samo bi uzdahnula: “Tamo ti nije mjesto.”

Jednog dana došla sam kući bez najave. Zatekla sam je kako sjedi za stolom i gleda kroz prozor. “Što si došla?” pitala je bez osmijeha. “Nedostajala si mi,” odgovorila sam iskreno. Sjela sam nasuprot nje i prvi put joj rekla: “Mama, ja želim živjeti svoj život. Ne mogu biti tvoja zamjena za sve što si izgubila.”

Plakala je dugo, a ja s njom. Nije bilo riječi koje bi popravile sve godine šutnje i nesporazuma. Ali prvi put sam osjetila olakšanje – kao da sam skinula lanac s vrata.

Brat mi je kasnije rekao preko WhatsAppa: “Znaš da si ti jedina koja može s njom tako razgovarati.” Odgovorila sam mu: “A tko će sa mnom razgovarati kad meni bude teško?”

Danas živim u Sarajevu, radim u školi i često mislim na nju – na njezine ruke ispucale od rada, na njezin pogled kad odlazim na autobusnu stanicu. Zovem je rjeđe nego prije, ali kad se čujemo, pokušavam biti iskrena.

Ponekad se pitam: Je li moguće biti svoja bez da povrijedim one koje volim? Ili je cijena slobode uvijek osjećaj krivnje koji nosimo sa sobom?

Što vi mislite – gdje završava dužnost prema obitelji, a počinje pravo na vlastiti život?