Između četiri zida: Kad tvoja kuća postane tuđa

“Nisi ti ovdje gazdarica, Jasmina!” – djever Ivan je povisio ton dok je lupao tanjirima po stolu. Ruke su mi drhtale dok sam skupljala ostatke ručka, osjećajući kako mi se suze nakupljaju u očima. Svekrva Gabriela bi me sada zagrlila i šapnula: “Pusti ih, dijete, proći će.” Ali nje više nema. Nema nikoga da me zaštiti od hladnoće koja se uvukla u ovu kuću otkako je ona otišla.

Majka me uvijek upozoravala: “Jasmina, nije lako živjeti s muževljevom porodicom. Nisi ti tamo svoja.” Nisam je slušala. Mislila sam da ljubav prema Marku može sve izdržati. Kad smo se vjenčali, pristala sam na njegov prijedlog da ostanemo s njegovima dok ne skupimo za svoj stan. “Bit će lakše, mama će ti pomoći oko djece kad dođu,” govorio je Marko. I stvarno, Gabriela je bila kao druga majka. S njom sam dijelila recepte, tajne i suze. Kad sam rodila Leona, ona je bdjela uz mene cijele noći.

Ali prošle godine, sve se promijenilo. Gabriela je iznenada preminula od moždanog udara. Kuća je utihnula. Svekar Stjepan je postao još povučeniji, a Ivan – Markov brat – sve grublji. Marko je radio po cijele dane, a ja sam ostajala sama s njima trojicom i malim djetetom. Svaki moj pokret bio je pod lupom.

“Zašto si opet stavila previše soli u juhu?” – Ivan bi gunđao svaki put kad bi sjeo za stol. “Gabriela nikad nije ovako kuhala.” Svekar bi samo šutio, gledao kroz prozor i povremeno uzdahnuo. Marko bi me navečer tješio: “Izdrži još malo, Jasmina. Znaš da štedimo za stan. Ivan će se uskoro oženiti pa će biti lakše.” Ali meni nije bilo lakše.

Jednog jutra, dok sam vješala veš na dvorištu, čula sam Ivana kako govori Stjepanu: “Ona se ponaša kao da je ovo njena kuća. Sve preuređuje, stalno nešto mijenja.” Srce mi je preskočilo. Nisam ništa mijenjala – samo sam pokušavala održati red i toplinu koju je Gabriela ostavila iza sebe.

Najgore su bile večeri. Kad Leon zaspi, sjedila bih sama u kuhinji i slušala njihovo šaptanje iz dnevne sobe. Osjećala sam se kao uljez u vlastitom domu. Jednom sam skupila hrabrost i rekla Marku: “Ne mogu više ovako. Osjećam se kao sluškinja.” Pogledao me umorno: “Znam, ali nemamo izbora. Ako sad odemo u podstanare, sve što smo štedjeli otići će na kiriju.”

Počela sam izbjegavati Ivana. Svaki njegov pogled bio je prepun zamjerki. Jednog dana, dok sam spremala zimnicu, ušao je u kuhinju i rekao: “Znaš li ti uopće kako se ovo radi? Moja mama bi te davno istjerala van da vidi kako si nesposobna.” Nisam odgovorila. Samo sam stisnula zube i nastavila slagati tegle.

Svekar Stjepan je bio tih čovjek, ali kad bi popio koju više, znao bi reći: “Nije lako biti žena u tuđoj kući. Ali ni nama nije lako gledati kako sve nestaje što smo gradili.” Nisam znala misli li na mene ili na Gabrielu.

Majka me zvala svake nedjelje: “Jasmina, dođi malo kući da odmoriš dušu.” Nisam imala snage ni za to. Osjećala sam sram što nisam poslušala njezine savjete. “Bit će bolje kad Leon krene u vrtić,” tješila sam samu sebe.

Jedne večeri, nakon još jedne svađe oko rasporeda čišćenja, Marko je rekao: “Možda bi trebala manje slušati što Ivan priča. On je uvijek bio težak.” Pogledala sam ga kroz suze: “Ali ja ovdje više ne mogu disati!”

Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o svemu što sam izgubila – slobodu, mir, osjećaj pripadnosti. I o svemu što bih mogla izgubiti ako odem – dom za Leona, sigurnost koju Marko pokušava stvoriti.

Sutradan sam sjela za stol sa svekrom i Ivanom. Glas mi je drhtao: “Znam da vam nije lako bez Gabriele. Ni meni nije. Ali moramo pokušati živjeti zajedno bez stalnih zamjerki i prepirki.” Ivan me pogledao s podsmijehom: “Ti ćeš nas učiti kako se živi?” Svekar je samo šutio.

Marko mi je kasnije rekao: “Cijenim što si pokušala, ali mislim da ovdje nikad nećeš biti svoja.” Prvi put sam ga vidjela tako slomljenog.

Prošla je godina dana otkako nema Gabriele. I dalje živimo zajedno, ali zidovi su sve deblji, a riječi sve rjeđe. Ponekad uhvatim Ivana kako gleda Leonu s nježnošću koju ne pokazuje meni. Svekar povremeno donese cvijeće na Gabrielein grob i tada ga vidim kako plače.

A ja? Svaki dan se pitam jesam li pogriješila što nisam poslušala majku. Jesam li trebala ranije otići? Ili možda još uvijek ima nade da ova kuća postane dom?

Ponekad se uhvatim kako šapćem sebi: “Koliko žena još živi ovako? Koliko nas šuti i trpi pod tuđim krovom?”