Pepel i ožiljci: Priča o Marini s mostarskog blokovskog naselja
“Marina, skloni se!” majčin glas bio je tih, ali očajan, dok sam stajala uz vrata dnevne sobe. Staklo je opet pucalo pod očevom šakom. Bio je petak navečer, miris graha još se vukao kroz stan, ali sve što sam osjećala bio je strah. Otac je vikao na majku zbog nečega što sam zaboravila već sutradan – jer takve se stvari zaboravljaju, zar ne? Ili ih samo potisneš duboko, dok ne postanu dio tebe.
Moje djetinjstvo u mostarskom blokovskom naselju bilo je daleko od onoga što su prikazivali na televiziji. Dok su drugi klinci igrali nogomet između zgrada, ja sam brojala minute do povratka kući, nadajući se da će otac biti dobre volje. Ponekad bi bio tih, samo bi sjedio i gledao kroz prozor, a ponekad bi eksplodirao zbog najmanje sitnice. Majka bi tada šutjela, pogleda prikovanog za pod, a ja bih stajala iza vrata, držeći sestru Anu za ruku.
“Zašto ne odeš?” pitala sam majku jednom, kad sam imala deset godina. Sjela je na rub kreveta i zagledala se u svoje ruke. “Nije to tako jednostavno, Marina. Gdje bih išla? Šta bih radila? Tvoj otac… on nije uvijek bio ovakav.”
Ali ja ga nisam poznavala drugačijeg. Za mene je bio samo ruka koja udara, glas koji viče i tišina koja boli više od svega. Ana je bila mlađa, još nije razumjela sve. Ja sam joj bila štit, ali tko je bio moj?
U školi sam bila tiha djevojčica s podočnjacima i izgužvanim bilježnicama. Učiteljica Jasna me jednom povukla na stranu: “Marina, jesi li dobro? Ako ti treba pomoć…” Samo sam klimnula glavom i pobjegla u WC. Sram me bilo što netko vidi ono što pokušavam sakriti.
Godine su prolazile. Otac je pio sve više, a majka je šutjela sve dublje. Jedne noći, kad sam imala šesnaest, vrisak je probio zidove stana. Ana je plakala u kutu sobe, a ja sam prvi put viknula na oca: “Dosta! Prestani!” Pogledao me kao da me prvi put vidi. Ruka mu je zastala u zraku. Te noći nije udario ni mene ni majku. Ali sutradan je otišao i nije se vratio tri dana.
Tih nekoliko dana bile su najmirnije noći mog života. Majka je kuhala supu, Ana se smijala crtanim filmovima, a ja sam prvi put osjetila kako izgleda dom bez straha. Ali mir nije dugo trajao. Otac se vratio pijaniji nego ikad, noseći sa sobom oluju.
“Ti si kriva!” vikao je na majku. “Zbog tebe me djeca ne poštuju!”
Majka je plakala, Ana se tresla, a ja sam osjećala kako mi srce puca na komadiće. Te noći sam odlučila – čim završim školu, odlazim.
I otišla sam. Upisala sam fakultet u Sarajevu, daleko od mostarskih blokova i sjećanja koja su me progonila. Prvih mjeseci nisam spavala – svaki zvuk na hodniku vraćao me u djetinjstvo. Ali polako sam učila disati bez straha.
Upoznala sam Lejlu na predavanjima iz psihologije. Ona je imala osmijeh koji liječi i oči koje vide dublje od riječi.
“Znaš li ti koliko si jaka?” pitala me jednom dok smo pile kafu u malom kafiću kod Vječne vatre.
“Ne osjećam se tako,” priznala sam.
“Preživjela si ono što mnogi ne bi mogli. I još uvijek stojiš na nogama.” Lejla mi je tada prvi put ispričala svoju priču – njezin otac nije bio nasilan, ali je otišao kad joj je bilo pet godina i nikad se nije javio. Svaka od nas nosila je svoj teret.
Godinama kasnije vratila sam se u Mostar zbog Aninog vjenčanja. Otac više nije živio s nama – majka ga je napokon ostavila kad smo obje otišle od kuće. Stan je bio isti: isti miris graha, isti pogledi susjeda kroz zavjese. Ali nešto se promijenilo u meni.
Na svadbi su svi slavili, ali ja sam gledala majku kako sjedi sama za stolom. Prišla sam joj i uzela ruku.
“Mama… jesi li sretna sada?”
Pogledala me kroz suze i prvi put nakon dugo vremena zagrlila čvrsto.
“Jesam, Marina. Sad jesam. I ti moraš biti sretna. Moraš sebi oprostiti što nisi mogla spasiti sve nas kad si bila dijete.” Taj zagrljaj bio je početak mog oprosta – ne njemu, nego sebi.
Danas radim kao socijalna radnica u Sarajevu. Svaki put kad vidim dijete sa strahom u očima ili ženu koja šuti dok joj tijelo govori drugačije, sjetim se sebe i svoje majke. Ponekad mi dođe da vrištim na cijeli svijet: “Zašto šutimo? Zašto dopuštamo da nas strah oblikuje?”
Ali onda se sjetim Lejle i njezinih riječi: “Preživjela si.” I znam da nisam sama.
Ponekad se pitam – može li se ikada zaboraviti ono što nas je slomilo? Ili naučimo živjeti s pepelom i ožiljcima, gradeći novi život iz ruševina prošlosti?