Iza zatvorenih vrata: Moj život s mužem, svekrvom i svekrom
“Petra, jesi li ti opet ostavila šalicu na stolu? Koliko puta sam ti rekla da se to ne radi u ovoj kući?” Glas moje svekrve, Milene, parao je tišinu jutra kao nož. U ruci sam držala šalicu kave, još toplu, ali ruke su mi drhtale. Pogledala sam prema prozoru, gdje je moj muž Ivan sjedio za laptopom, praveći se da ne čuje ništa.
“Oprosti, Milena, odmah ću je maknuti,” promrmljala sam, osjećajući kako mi obrazi gore od srama i bijesa. Nije to bila samo šalica. Nikad nije bila samo šalica. Bila je to svaka sitnica koju sam napravila ili nisam napravila, svaki moj pokret pod njezinim budnim okom.
Kada smo Ivan i ja odlučili preseliti kod njegovih roditelja u Splitu, bilo je to privremeno rješenje. “Samo dok ne nađemo stan, ljubavi,” govorio je Ivan, stiskajući mi ruku. “Moji su dobri ljudi, znaš to.”
Ali mjeseci su prolazili. Stanovi su bili preskupi, krediti nedostižni. Svaki dan bio je isti – Milena bi mi prigovarala zbog načina na koji perem suđe, svekar Dragan bi komentirao kako previše trošimo struju, a Ivan… Ivan bi nestajao u poslu ili izlazio s prijateljima. Ostajala sam sama s njihovim pogledima i neizgovorenim očekivanjima.
Jedne večeri, dok sam slagala veš u maloj sobici koju smo dijelili, Ivan je ušao tiho. “Petra, znaš da mama ne misli ništa loše. Samo želi da sve bude kako treba.”
“A što je s tim što ja želim? Jesi li ikad pitao kako se ja osjećam?” glas mi je zadrhtao. “Osjećam se kao gost u vlastitom životu!”
Ivan je uzdahnuo i sjeo na krevet. “Znam da nije lako. Ali nemamo izbora.”
“Imamo! Samo ti ne želiš vidjeti koliko me ovo uništava!”
Te noći nisam spavala. Slušala sam kako Milena i Dragan šapuću u dnevnoj sobi o meni – “nije ona za našeg Ivana”, “previše je osjetljiva”, “nije naučila na naš način života”. Suze su mi klizile niz lice, ali nisam im htjela dati zadovoljstvo da me vide slomljenu.
Sutradan sam odlučila otići do svoje prijateljice Lejle na kavu. Lejla je uvijek znala reći pravu stvar. “Petra, moraš postaviti granice. Ako im stalno popuštaš, nikad nećeš biti svoja.”
“Ali što ako izgubim Ivana? Što ako on izabere njih?”
Lejla me pogledala ozbiljno: “A što ako izgubiš samu sebe?”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam se vraćala kući. Na vratima me dočekala Milena s novim popisom zamjerki – ovaj put zbog načina na koji sam složila ručnike.
“Milena, molim vas… Dosta mi je toga. Trudim se najbolje što mogu, ali nikad nije dovoljno. Osjećam se kao stranac ovdje.”
Njezine oči su se raširile od iznenađenja. Dragan je podigao obrve i promrmljao nešto sebi u bradu.
Ivan je izašao iz sobe i stao između nas. “Mama, tata… Petra ima pravo. Ovo više nije normalno. Moramo pronaći rješenje.”
Milena je šutjela nekoliko trenutaka pa tiho rekla: “Ovo je naša kuća. Ako vam ne odgovara…”
Ivan me pogledao – prvi put s istinskom zabrinutošću i razumijevanjem.
Te večeri smo sjeli zajedno, svi četvero. Razgovor nije bio lagan – bilo je suza, povika i starih rana koje su isplivale na površinu. Ali prvi put sam osjetila da me Ivan drži za ruku ne iz navike, nego iz podrške.
Nakon tog razgovora odlučili smo – Ivan i ja ćemo otići u podstanare, makar to značilo manje novca i više briga. Milena i Dragan nisu bili sretni, ali znali su da više nemam snage živjeti po njihovim pravilima.
Prva noć u našem malom stanu bila je tiha i mirisala je na slobodu. Ivan me zagrlio: “Zaslužila si ovo, Petra. Zaslužili smo oboje.”
Ponekad se pitam – koliko nas žena živi tuđu verziju sreće samo zato što nas je strah reći ‘dosta’? Koliko nas šuti dok polako nestajemo iza tuđih očekivanja?
Što biste vi napravili na mom mjestu? Koliko dugo biste šutjeli prije nego što biste progovorili?