Tko ima pravo na moj dom?
“Molim vas, gospođo, samo na jednu noć… djeca su nam vani, hladno je, nemamo gdje!”
Glas žene s druge strane vrata bio je promukao, očajan. Pogledala sam kroz špijunku: muškarac u poderanoj jakni, žena s djetetom u naručju i još jedno dijete koje se stiskalo uz njene noge. Srce mi je lupalo kao ludo. Bila je to prva zimska oluja te godine u Sarajevu, snijeg je padao kao da nikad neće stati. U stanu sam bila sama; moj suprug Ivan bio je na poslu u trećoj smjeni, a ja sam iznajmljivala ovaj mali stan dok ne skupimo dovoljno za naš vlastiti dom.
“Ne znam vas… Kako da vam vjerujem?” promrmljala sam tiho, više sebi nego njima. Sjetila sam se priča koje sam slušala od susjeda: “Pazi koga puštaš unutra, danas ti svatko može podvaliti!” Ipak, nisam mogla ignorirati pogled djeteta koje me gledalo kroz staklo ulaznih vrata.
“Molim vas, samo da se ugrijemo! Nećemo vam ništa uzeti, kunemo se!”
U meni se vodila bitka. S jedne strane, osjećala sam krivnju što ne pomažem ljudima u nevolji – zar nismo svi nekad bili na rubu? S druge strane, strah me paralizirao. Što ako lažu? Što ako mi nešto naprave? U Sarajevu su ljudi naučili biti oprezni; rat je ostavio tragove nepovjerenja i opreza.
Uzela sam mobitel i nazvala Ivana.
“Ivane, na vratima su neki ljudi… kažu da nemaju gdje spavati. Šta da radim?”
Ivan je šutio nekoliko sekundi. “Ne otvaraj dok ne dođem. Ne znaš tko su. Zovi policiju ako treba.”
Ali nisam mogla samo tako odbaciti njihovu molbu. Sjetila sam se svoje majke iz Zagreba koja je uvijek govorila: “Nikad ne znaš kad ćeš ti biti ta koja treba pomoć.”
Vratila sam se vratima. “Imate li kakve dokumente? Možete li pokazati tko ste?”
Muškarac je izvadio nekakvu staru osobnu iskaznicu, ali slika je bila izblijedjela. Žena je počela plakati.
“Molim vas… djeca su gladna.”
U tom trenutku susjeda Amira otvorila svoja vrata preko puta.
“Šta se dešava, Lejla? Ko su ovi ljudi?”
Objasnila sam joj situaciju drhtavim glasom. Amira je odmah postala sumnjičava.
“Ne puštaj ih unutra! Prije mjesec dana kod mene su pokušali provaliti pod istim izgovorom! Policija ih je jedva pronašla!”
Pogledala sam ponovno prema vratima. Djeca su sada tiho plakala. Osjećala sam kako mi se grlo steže.
“Možda ipak možemo nazvati neko sklonište?” predložila sam.
Žena je odmahivala glavom: “Neće nas primiti, već smo pokušali…”
Osjećala sam se kao da me netko cijepa na pola. S jedne strane – strah i sumnja, s druge – suosjećanje i grižnja savjesti. U glavi su mi odzvanjale riječi moje bake iz Mostara: “Dobar čovjek uvijek pomaže, ali pametan čovjek zna kad treba reći ne.”
Ivan me ponovno nazvao: “Dolazim za deset minuta. Ne otvaraj nikome!”
Dok sam čekala, sjela sam na pod kraj vrata i slušala kako vjetar zavija kroz hodnik. Djeca su prestala plakati, a žena je tiho šaptala nešto mužu.
Kad je Ivan stigao, izašao je van s njima razgovarati. Vratio se nakon pet minuta.
“Lejla, nisu oni opasni… ali ni ti nisi socijalna služba. Nazvao sam Crveni križ, doći će po njih za pola sata.”
Gledala sam kroz prozor kako sjede na klupi ispred zgrade, umotani u tanke jakne. Osjećala sam se užasno – kao da sam ih izdala, ali i kao da sam zaštitila sebe.
Te noći nisam spavala. Razmišljala sam o tome koliko smo svi postali zatvoreni i nepovjerljivi. U Zagrebu bi možda bilo isto – ljudi su umorni od prevara, ali i od osjećaja nemoći pred tuđom nesrećom.
Sutradan me susjedi počeli ispitivati: “Jesi li ih pustila? Jesi li normalna? Mogli su te opljačkati!” Drugi su šaptali: “Jadna djeca… nitko im ne pomaže.” Osjećala sam se kao da stojim između dva svijeta – onog koji želi pomoći i onog koji želi preživjeti.
Nekoliko dana kasnije dobila sam poruku od Crvenog križa: “Obitelj je zbrinuta.” Osjetila sam olakšanje, ali i prazninu.
I sada se pitam – jesmo li izgubili ono malo povjerenja što nam je ostalo? Možemo li još uvijek biti ljudi jedni prema drugima bez straha da ćemo biti iskorišteni?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li moguće pronaći ravnotežu između sigurnosti i ljudskosti u današnjem svijetu?