Čovjek koji je svaki sat preslagivao svoje knjige
Ana je oduvijek divila Ivanovoj ljubavi prema književnosti. Kad su se prvi put sreli u lokalnoj knjižari u Zagrebu, bila je očarana njegovom strašću za čitanjem i njegovom velikom kolekcijom knjiga. Njihova zajednička ljubav prema pričama i likovima isprva ih je spojila, ali s vremenom je Ivanova opsesija knjigama postala izvor napetosti.
U početku je Ana smatrala Ivanovu pedantnost simpatičnom. Provodio bi sate organizirajući svoje knjige po žanru, autoru, pa čak i po boji korica. No kako je njihova veza napredovala, njegova navika da svaki sat preslaže knjige postala je više od samo čudne osobine—postala je opsesija.
Svake večeri, nakon povratka s posla, Ivan bi odmah odlazio u svoju radnu sobu. Ana bi ga promatrala kako pažljivo skida svaku knjigu s police, briše prašinu i vraća je u novom redoslijedu. Kao da je vjerovao da će mu savršeni raspored donijeti mir ili jasnoću.
Ana se trudila biti razumijevajuća. Znala je da svatko ima svoje čudne navike i da veze zahtijevaju strpljenje i kompromis. No kako je vrijeme prolazilo, Ivanova opsesija počela je prožimati njihove živote. Otkazivao bi planove s prijateljima, preskakao obroke, pa čak i ostajao budan do kasno u noć, sve u potrazi za savršenom policom za knjige.
Njihovi razgovori postali su napeti. Ana bi pokušavala pričati o svom danu ili podijeliti svoje misli o novoj knjizi koju čita, ali Ivanov um uvijek bi bio negdje drugdje—izgubljen u svijetu svojih knjiga. Klimnuo bi odsutno glavom, a oči bi mu bježale prema radnoj sobi kao da jedva čeka vratiti se svom zadatku.
Prelomni trenutak dogodio se jedne subote popodne. Ana je planirala iznenađenje—piknik u parku, nadajući se da će ponovno zapaliti iskru koja je nekad definirala njihovu vezu. Spakirala je košaru sa svim Ivanovim omiljenim jelima i čak uključila nekoliko novih romana za koje je mislila da bi mu se mogli svidjeti.
Ali kad je stigla u njegov stan, zatekla ga je okruženog hrpama knjiga, potpuno zaokupljenog svojim zadatkom. Košara za piknik činila se teškom u njezinim rukama dok je stajala na vratima, promatrajući ga kako po treći put tog dana preslaže istu policu.
“Ivane,” rekla je tiho, pokušavajući privući njegovu pažnju. “Planirala sam nešto posebno za nas danas.”
Jedva je podigao pogled, promrmljavši nešto o tome kako mu treba još samo nekoliko minuta. Anino srce potonulo je kad je shvatila da je to sada njihova stvarnost—život kojim upravlja Ivanova opsesija.
Te večeri, dok su sjedili u tišini tijekom večere, Ana je znala da mora donijeti odluku. Voljela je Ivana duboko, ali nije mogla nastaviti živjeti u sjeni njegove opsesije. Vrijeme je da stavi sebe na prvo mjesto.
Sljedećeg jutra, Ana je spakirala svoje stvari i ostavila poruku na kuhinjskom stolu. Poželjela je Ivanu sve najbolje i nadala se da će pronaći ono što traži među svojim knjigama. Dok je zatvarala vrata za sobom, osjećala je mješavinu tuge i olakšanja.
Ana je znala da ljubav nije uvijek dovoljna da prevlada određene izazove. Ponekad, puštanje je jedini način da pronađeš mir.