Kad se djeca vrate kući: Bitka za dom i mir
“Ne mogu vjerovati da ovo radimo opet!” povikala sam, tresući ruke iznad sudopera dok sam ribala tanjure. Mirjana, moja prijateljica iz susjedstva, sjedila je za stolom i gledala me s mješavinom suosjećanja i zabrinutosti. “Znaš, Marija, nije lako kad se djeca vrate kući. Ali, što ćeš? Naša su krv.”
Ali što kad ta krv počne gušiti? Što kad tvoj dom, tvoja posljednja oaza mira, postane bojno polje između prošlosti i sadašnjosti?
Ivan je nazvao prije tri dana. Glas mu je bio tih, gotovo slomljen. “Mama, ne možemo više. Stanarina je otišla u nebo, a posao mi visi o koncu. Možemo li… možemo li doći kod vas na neko vrijeme? Samo dok ne stanemo na noge.”
Osjetila sam kako mi srce tone. Sjećanja na dane kad je bio dječak, kad sam ga nosila na rukama kroz ratom razrušene ulice Sarajeva, vratila su mi se kao val. Ali sada je imao svoju obitelj – Anu i dvoje djece, Luku i Saru. Naša kuća u predgrađu Zagreba ima dvije spavaće sobe i dnevni boravak koji je već prepun mojih knjiga, Ivanovih starih igračaka i uspomena koje nikad nisam imala snage baciti.
“Naravno, sine,” odgovorila sam automatski. “Tvoj je dom uvijek tvoj dom.”
Ali je li to istina? Je li to još uvijek moj dom?
Moj muž, Stjepan, šutio je cijelu večer. Znao je što dolazi. Znao je da će Ivanova djeca trčati po hodnicima, da će Ana imati svoje zahtjeve, da će mir našeg penzionerskog života nestati kao dim.
“Marija,” rekao je kasnije te noći dok smo ležali u krevetu, “ne možemo im reći ne. Znaš da će Ivan ionako naslijediti pola kuće kad nas više ne bude.”
“Ali što s nama? Zar nemamo pravo na malo mira? Cijeli život smo radili za ovu kuću!”
Stjepan je samo slegnuo ramenima. “To ti je sudbina roditelja na Balkanu. Djeca uvijek dolaze kući.”
Tri dana kasnije, Ivan i Ana su stigli s djecom i nekoliko kutija stvari. Luka je odmah potrčao prema svojoj staroj sobi, sada mojoj radnoj sobi. Sara je plakala jer nije imala svoj krevetac. Ana je već u hodniku počela prigovarati: “Ovdje nema dovoljno mjesta za sve naše stvari! Kako ćemo ovo izdržati?”
“Nije idealno,” pokušala sam smiriti situaciju, “ali snaći ćemo se.”
Već prve noći osjetila sam težinu njihove prisutnosti. Zvukovi dječjih koraka u ponoć, Anino lupanje vratima kupaonice, Ivanovo nervozno šetanje po kuhinji dok traži posao na mobitelu.
“Mama, možeš li nam pomoći oko računa za struju ovaj mjesec?” pitao me Ivan nakon tjedan dana.
“Ivan, znaš da ni nama nije lako…”
“Ali ti si uvijek govorila da smo mi tvoja djeca! Zar sad kad nam treba pomoć nećeš biti tu?”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Nisam znala što reći.
Ana je sve češće bila nervozna. “Ne mogu ovako živjeti! Tvoja mama stalno ulazi u sobu bez kucanja! Djeca nemaju svoj mir!”
Ivan je pokušavao biti posrednik, ali sve češće bi planuo: “Ako ti smeta moja obitelj, reci odmah! Onda ćemo otići pod most!”
Stjepan se povukao u sebe. Dane je provodio u vrtu ili gledajući televiziju bez zvuka.
Jedne večeri, nakon još jedne svađe zbog rasporeda korištenja kupaonice, sjela sam sama u kuhinji i gledala stare fotografije. Sjetila sam se dana kad smo Stjepan i ja prvi put ušli u ovu kuću – praznu, ali punu nade.
Sada je puna ljudi, ali nade kao da nema.
Sljedećeg jutra Ana mi je prišla dok sam kuhala kavu.
“Marija… Znam da ti nije lako s nama ovdje. Ali ni nama nije lako. Ne želim da se osjećamo kao uljezi. Samo… reci ako smetamo.”
Pogledala sam je i vidjela umor u njenim očima.
“Ana, svi smo umorni. Ali ovo je tvoj dom koliko i moj sada. Samo… moramo naučiti živjeti zajedno.”
Ali kako naučiti dijeliti ono što si cijeli život gradio za sebe?
Navečer sam sjela sa Stjepanom na balkon.
“Što ćemo ako nikad ne odu?” pitala sam ga tiho.
On me pogledao s tugom: “Onda ćemo morati pronaći novi način da budemo sretni. Ili barem mirni.”
Ponekad se pitam – gdje prestaje roditeljska žrtva? Imamo li pravo reći ‘dosta’, ili nas ljubav prema djeci zauvijek veže za njihove probleme?
Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li dom mjesto gdje svi imaju pravo ili ipak postoji granica koju roditelji smiju postaviti?