Izbacila sam maćehu nakon tatine smrti – jesam li pogriješila?
“Ne možeš mi to napraviti, Lejla! Ovo je bio i moj dom!” njezin glas je drhtao, ali ja sam već bila na rubu suza. Stajala sam nasred dnevnog boravka, okružena kutijama i mirisom tatine stare jakne koju još nisam imala snage oprati. Maćeha, Jasmina, gledala me očima punim nevjerice i boli.
Tata je preminuo prije tri tjedna. Srce ga je izdalo dok je sjedio na terasi, gledajući zalazak sunca iznad Save. Sve se dogodilo tako naglo – jedan trenutak smijali smo se njegovim šalama o Dinamu i Sarajevu, a već drugi trenutak svijet mi se srušio. Mama je umrla kad sam imala deset godina, a Jasmina je ušla u naš život kad sam imala petnaest. Nikad nismo bile bliske. Trudila se, ali uvijek sam osjećala da joj nisam dovoljno dobra, da joj smetam u njezinoj slici savršene obitelji.
Nakon sprovoda, kuća je bila puna ljudi. Rođaci iz Tuzle, tetka iz Osijeka, susjedi koji su donosili pite i kolače. Svi su šaptali iza leđa: “Šta će sad biti s Lejlom? Hoće li Jasmina ostati?” Nitko nije pitao mene što želim. Nitko nije znao koliko me boli svaki kutak ove kuće, koliko me guši svaki miris tatine kave.
Prve noći nakon sprovoda nisam mogla spavati. Čula sam Jasminu kako plače u svojoj sobi. Nisam imala snage otići do nje. Ujutro sam pronašla njezinu šalicu na stolu – uvijek ostavi trag ruža na rubu. Mrzila sam taj trag. Podsjećao me da ona nije mama.
Dani su prolazili, a napetost je rasla. Jasmina je počela donositi odluke bez mene – promijenila je raspored namještaja, bacila tatinu staru lampu jer “skuplja prašinu”, a jednom je čak predložila da prodamo kuću i preselimo u stan u Zagrebu jer “tako bi bilo lakše za obje”. Osjetila sam kako mi se tlo pod nogama ruši.
Jedne večeri, dok smo večerale u tišini, skupila sam hrabrost:
“Jasmina, mislim da bi trebala otići. Ovo je moj dom. Tata mi ga je ostavio.”
Pogledala me kao da sam joj zabola nož u srce.
“Lejla, ja nemam gdje! Sve sam dala za ovu obitelj! Tvoj otac…”
“Moj otac je bio sve što imam! Ti nisi moja majka!” viknula sam, glas mi je pucao od suza.
Nakon toga više nije bilo povratka. Jasmina je plakala cijelu noć, a ja sam sjedila na stepenicama i grizla nokte do krvi. Sutradan je počela pakirati stvari. Rođaci su dolazili i odlazili, svi su imali mišljenje:
“Lejla, nisi fer. Jasmina ti je bila kao majka!”
“Dijete, ne znaš ti šta život nosi. Ne možeš ženu izbaciti na ulicu!”
Ali nitko nije znao kako mi je bilo gledati kako netko drugi mijenja sve što mi je ostalo od tate. Nitko nije znao koliko sam se osjećala izdano kad sam saznala da je Jasmina već kontaktirala agenta za prodaju kuće bez da me pita.
Jednog popodneva došla je tetka Sanja iz Osijeka:
“Lejla, hajde sa mnom na kafu. Moramo razgovarati kao odrasle žene.”
Sjele smo u mali kafić kod tržnice. Sanja me gledala ravno u oči:
“Znam da ti je teško. Ali znaš li ti koliko žena ostane bez ičega kad muž umre? Znaš li koliko puta su mene izbacili iz mog života? Jasmina nije tvoja mama, ali nije ni tvoj neprijatelj. Razmisli još jednom prije nego što napraviš nešto što ćeš žaliti cijeli život.”
Vratila sam se kući zbunjena i ljuta. Je li moguće da griješim? Je li moguće da sam toliko povrijeđena da ne vidim tuđu bol? Ali onda bih ugledala tatinu sliku na zidu i srce bi mi se stislo od tuge i bijesa.
Jasmina je otišla trećeg dana nakon našeg razgovora. Nije rekla ni zbogom. Samo je ostavila ključ na stolu i poruku: “Nadam se da ćeš pronaći mir koji tražiš.” Kad sam pročitala te riječi, prvi put sam zaplakala zbog nje.
Sada sjedim sama u praznoj kući i slušam tišinu koja para uši. Rođaci više ne dolaze. Susjedi me gledaju ispod oka. Ponekad pomislim da bih sve dala da mogu vratiti vrijeme i zagrliti Jasminu barem jednom kao majku.
Ali onda se sjetim svega što smo prošle – neizgovorenih riječi, pogrešnih odluka, tuge koja nas je razdvojila.
Možda nisam bila pravedna. Možda sam bila samo povrijeđena djevojčica koja nije znala kako dalje bez oca.
Što biste vi napravili na mom mjestu? Je li moguće oprostiti sebi kad znaš da si nekome slomio srce?