„Imate mjesec dana da nađete drugi stan. Od sada ću živjeti sama”: Priča jedne majke iz Zagreba

„Imate mjesec dana da nađete drugi stan. Od sada ću živjeti sama.”

Izgovorila sam te riječi drhteći, gledajući u pod, dok su mi ruke bile hladne kao led. Moja starija kći, Ana, samo je zurila u mene, oči su joj se napunile suzama, a mlađa, Iva, odmah je počela vikati: „Kako možeš to napraviti? Mi smo ti djeca!”

U tom trenutku, srce mi je pucalo na tisuću komadića. Sve što sam godinama gradila – toplinu doma, sigurnost, zajedništvo – srušilo se u jednoj rečenici. Ali nisam imala izbora. Nakon što je moj muž, Dragan, preminuo prošle zime od iznenadnog infarkta, naš mali stan u Novom Zagrebu postao je poprište neprestanih svađa, nerazumijevanja i tihe patnje.

Ana ima 27 godina i još uvijek nije pronašla stalni posao. Povremeno radi u jednom kafiću na Trešnjevci, ali većinu vremena provodi u svojoj sobi, na mobitelu ili laptopu. Iva je dvije godine mlađa, studira na Filozofskom fakultetu, ali sve češće preskače predavanja i vraća se kući kasno, često pod utjecajem alkohola. Otkad je Dragan otišao, obje su se promijenile – ili sam se možda ja promijenila.

Nakon sprovoda, tuga nas je sve preplavila. Prvih nekoliko mjeseci nismo razgovarale o ničemu osim o svakodnevnim sitnicama: „Jesi li kupila kruh?”, „Tko će iznijeti smeće?” Sve ostalo bilo je preteško. Ali kako su prolazili mjeseci, napetost je rasla. Počele su prepirke oko novca – Ana mi je zamjerala što tražim da sudjeluje u plaćanju režija, Iva što joj prigovaram zbog izlazaka. Svatko je vukao na svoju stranu.

Jedne večeri, dok sam sjedila sama u kuhinji i gledala Draganovu šalicu za kavu, shvatila sam da više ne mogu ovako. Osjećala sam se kao gost u vlastitom domu. Nisam imala mira ni privatnosti. Svaki dan bio je borba – za malo tišine, za malo poštovanja.

Sutradan sam nazvala svoju sestru Mirjanu i kroz suze joj rekla: „Ne mogu više. Osjećam se kao da sam zarobljena.” Mirjana me slušala u tišini pa rekla: „Vesna, imaš pravo na svoj život. Cure su odrasle. Možda im treba šok da bi se pokrenule.”

Tjedan dana sam skupljala hrabrost. Kad sam napokon izgovorila tu rečenicu pred Anom i Ivom, osjećala sam se kao najgora majka na svijetu.

Ana je prva progovorila nakon duge tišine: „Znači, izbacuješ nas? Nakon svega?”

„Ne izbacujem vas”, pokušala sam objasniti kroz suze. „Samo… vrijeme je da svaka od nas pronađe svoj mir. Vi ste odrasle žene. Ja… ja više ne mogu ovako.”

Iva je bijesno lupila vratima svoje sobe. Ana je ostala sjediti za stolom, gledajući me s nevjericom.

Sljedećih dana atmosfera u stanu bila je ledena. Iva me ignorirala; Ana je šutjela ili mi dobacivala otrovne komentare: „Baš si super mama.” Noću nisam mogla spavati – vrtjela sam po glavi slike njihovog djetinjstva: prvi dan škole, zajednički izleti na Jarun, Dragan kako ih nosi na ramenima…

Jednog jutra našla sam Anu kako plače u kuhinji. Sjela sam pored nje i tiho rekla: „Znam da vam je teško. I meni je. Ali ne možemo cijeli život živjeti u prošlosti.”

Ana me pogledala kroz suze: „Bojim se, mama. Ne znam kako ću sama.”

Zagrlila sam je najjače što sam mogla: „Znam da možeš. Iva isto. Samo trebate pokušati.”

Iva se nije htjela ni pozdraviti kad je odlazila tražiti stan s prijateljicom s faksa. Ana je našla malu garsonijeru na Knežiji i preselila se nakon tri tjedna.

Kad su obje otišle, stan je bio sablasno tih. Prve noći nisam mogla zaspati od tišine. Nedostajali su mi njihovi glasovi, čak i svađe. Osjećala sam se kao da sam izgubila sve – prvo muža, sad i djecu.

Ali s vremenom sam počela otkrivati male radosti: jutarnju kavu u miru, knjigu bez prekidanja, šetnje Bundekom s Mirjanom… Počela sam ponovno disati.

Ana mi sada povremeno šalje poruke: „Mama, možeš li mi posuditi za režije?” Iva još uvijek ne želi razgovarati sa mnom.

Ponekad se pitam jesam li pogriješila. Jesam li sebična? Ili sam napokon napravila ono što je trebalo – za njih i za sebe?

Može li majka ikada biti dovoljno dobra? Je li ljubav ponekad upravo to – pustiti djecu da padnu kako bi naučila hodati sama?