Izgubljeni snovi na rubu sela: Priča o Ani, Samiru i njihovoj borbi za novi početak

“Ana, ne možeš ti to sama!” vikao je otac kroz slušalicu, dok sam gledala kroz prljavi prozor naše trošne kuće na rubu sela. Kiša je lupkala po limenom krovu, a u kutu su se čuli šaptavi glasovi moje djece, Lejle i Ivana. “Tata, moram pokušati. Samir je otišao. Nema ga već tri tjedna. Ne javlja se. Ne znam gdje je ni zašto je otišao. Ali ne mogu ih ostaviti. Oni su sve što imam.”

Nikada nisam bila žena koja diže glas. Uvijek sam slušala, šutjela, trpjela. Samir je bio glava kuće, odlučivao o svemu – gdje ćemo živjeti, što ćemo jesti, s kim ćemo se družiti. Kad je rekao da selimo iz Zenice u malo selo kod Viteza, nisam pitala zašto. Rekao je: “Bit će nam bolje, Ana. Djeca će disati čist zrak, a ja ću raditi kod rođaka na pilani.”

Prvih mjesec dana činilo se kao da smo u nekoj tuđoj priči. Kuća je bila stara, ali imala je dušu. Lejla je trčala po dvorištu, Ivan je skupljao kamenčiće i pravio kule od blata. Samir je dolazio kasno, umoran, ali zadovoljan. Onda su počele svađe. Novca nije bilo dovoljno. Pilana nije isplaćivala plaće na vrijeme. Samir je postajao sve nervozniji, a ja sam šutjela i kuhala čaj od koprive jer za drugo nismo imali.

Jednog jutra probudila sam se i shvatila da Samira nema. Njegove stvari su nestale. Na stolu je ostavio samo papirić: “Ana, ne mogu više. Oprosti.”

Taj trenutak mi se urezao u pamćenje kao rana koja nikad ne zarasta. Lejla me gledala velikim smeđim očima: “Mama, gdje je tata?” Nisam znala što da kažem. Lagala sam da je otišao po kruh.

Dani su prolazili sporo i teško. Selo nas nije prihvatilo. Bili smo stranci iz grada, bez zemlje i bez korijena. Komšinica Mara mi je jednom donijela tanjur graha i rekla: “Znam kako ti je, Ana. I mene je moj ostavio kad su djeca bila mala.” Ali većina nas je gledala ispod oka.

Jedne večeri Ivan je dobio temperaturu. Nisam imala novca za lijekove ni auto da ga odvezem do ambulante u Vitezu. Sjedila sam pored njegovog kreveta i molila Boga da mu pomogne. Lejla me zagrlila i šaptala: “Mama, nemoj plakati.”

Pokušavala sam naći posao – čistila sam kod jedne starije žene u selu za vreću krumpira i malo brašna. Djeca su išla pješice tri kilometra do škole, često mokra do kože jer nismo imali dovoljno novca za čizme.

Jednog dana došla mi je socijalna radnica iz Travnika. “Ana, znate li da vam prijeti oduzimanje djece ako ne osigurate osnovne uvjete?” Glas joj je bio hladan kao zimski vjetar. Osjećala sam se kao da mi netko guli kožu s tijela.

Pisala sam Samiru poruke, molila ga da se vrati ili barem pošalje nešto novca. Nije odgovarao. Moji roditelji su bili ogorčeni što sam ga slijedila u ovu pustoš – majka mi nije htjela ni čuti glas kad sam joj zadnji put telefonirala.

Jedne noći Lejla me pitala: “Mama, hoćemo li ikad opet biti sretni?” Nisam znala odgovoriti.

U selu su počele kružiti priče – da me Samir ostavio zbog druge žene u Njemačkoj, da sam ja kriva jer nisam bila dovoljno dobra supruga. Svaki pogled na ulici bio je kao kamen u mojim leđima.

Ponekad bih sjela na prag kuće i gledala u maglu koja se spušta niz brdo. Pitala sam se gdje sam pogriješila – jesam li trebala više slušati sebe, a manje druge? Jesam li trebala ostati u Zenici i boriti se za svoj posao u školi?

Djeca su rasla prebrzo – Lejla je naučila kuhati juhu od koprive bolje od mene, Ivan je postao tih i povučen.

Prošla je godina dana otkako nas je Samir napustio. Nikada nije poslao ni poruku ni novac. Naučila sam preživljavati s malo – praviti kruh bez kvasca, grijati vodu na peći, štedjeti svaku marku.

Ali ono što nisam naučila bilo je kako ponovno vjerovati ljudima – ni sebi ni drugima.

Sada sjedim na istom pragu i gledam djecu kako crtaju kredom po ispucalom betonu dvorišta. Ponekad mi se učini da smo jači nego prije – ali onda me pogodi val tuge i osjećaja izgubljenosti.

Možda nikada neću pronaći pravi početak za nas troje. Možda su neki snovi jednostavno preteški za nositi sami.

Pitam vas: Što biste vi učinili na mom mjestu? Je li bolje boriti se do kraja ili priznati poraz i vratiti se tamo gdje ste nekad pripadali?