Srce na dlanu: Priča o dvostrukoj borbi

“Ne, ne može biti…” šaptala sam sebi dok sam gledala u monitor iznad malenog krevetića. Zvuk aparata bio je neumoljiv, hladan, kao da mi reže srce svaki put kad bipne. “Ivana, molim te, dođi ovamo!” viknuo je Dario iz hodnika, glas mu je drhtao. Utrčala sam u sobu gdje je ležao drugi naš sin, Luka, i vidjela liječnicu kako mu pažljivo sluša srce. Pogledala me s onim pogledom koji nikad ne želiš vidjeti – pogledom punim suosjećanja i straha.

Prije samo dva tjedna, u zagrebačkom rodilištu, držala sam u naručju dva savršena dječaka. Luka i Filip. Dario je plakao od sreće, a ja sam osjećala da mi je život napokon dao sve što sam ikad željela. Prva tri dana bili su savršeni – hranili su se, spavali i smijali se onim sitnim osmijesima koji ti rastope dušu. A onda je Filip počeo plakati drugačije. Kao da ga nešto boli duboko iznutra, a ja nisam znala kako mu pomoći.

“Možda su grčevi,” tješila me mama preko telefona iz Sarajeva. “Svi bebe to imaju.” Ali nešto u meni nije dalo mira. Filip je postajao sve bljeđi, disao je ubrzano, a onda je jedne noći prestao jesti. Dario me uvjeravao da paničarim bez razloga, ali kad sam ga uzela u naručje i osjetila kako mu srce preskače, znala sam da nešto nije u redu.

U bolnici su nas primili odmah. Sjećam se kako su me odvojili od Filipa dok su ga priključivali na aparate. Stajala sam iza stakla i gledala kako mu stavljaju cjevčice u ruku. “Gospođo Ivana, moramo napraviti ultrazvuk srca,” rekla je mlada doktorica. Dario me držao za ruku tako jako da sam mislila da će mi slomiti prste.

Nakon sat vremena čekanja, došla je glavna kardiologinja. “Vaš sin ima rijetku srčanu manu. Morat ćemo ga prebaciti na intenzivnu njegu.” Osjetila sam kako mi se svijet ruši. “Ali… ali Luka? On je dobro?” upitala sam kroz suze. “Za svaki slučaj, pregledat ćemo i njega,” odgovorila je tiho.

I tako smo došli do trenutka kad sam gledala oba svoja sina priključena na aparate. Luka je imao istu manu kao Filip. “To se događa jednom u milijun slučajeva,” rekla nam je liječnica kasnije te noći. “Oba blizanca s istom rijetkom srčanom greškom.” Dario je sjedio na podu bolničkog hodnika, glave zaronjene među dlanove. Ja sam samo stajala, prazna.

Sljedećih tjedan dana bio je najduži u mom životu. Svaki dan smo sjedili uz njihove krevetiće, slušali zvukove monitora i molili se Bogu da prežive još jedan dan. Mama je došla iz Sarajeva čim je mogla, donijela mi domaću juhu i pokušavala me utješiti pričama iz svog djetinjstva: “I ja sam tebe nosila po bolnicama kad si bila mala…” Ali ovo nije bilo isto. Ovo su bila moja djeca.

Jedne noći, dok su svi spavali, sjela sam kraj prozora bolničke sobe i gledala svjetla Zagreba. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, rata, bježanja u podrum kad bi sirene zavijale. Pomislila sam: “Ako sam tada preživjela, mogu i sada.” Ali onda bih pogledala Filipa i Luku i shvatila da njihova borba tek počinje.

Dario se povukao u sebe. Počeo je kasniti na posjete, govorio da mora raditi duže jer nam treba novac za liječenje. Jedne večeri sam ga zatekla kako sjedi u autu ispred bolnice i plače. “Ne mogu više ovo… Ne znam kako da ti pomognem,” šapnuo je kroz suze. Zagrlila sam ga najjače što sam mogla.

Liječnici su nam predložili operaciju za obojicu – ali rizik je bio ogroman. “Možemo izgubiti jednog ili oba,” rekla nam je kardiologinja iskreno. Dario je bio protiv: “Neću ih dati pod nož!” vikao je na mene kod kuće. “Radije ću ih nositi kući pa šta Bog da!” Ja nisam mogla prihvatiti da ne pokušamo sve.

Noći su prolazile u svađama i tišini. Mama me tješila: “Ivana, moraš misliti na njih, ne na Darija.” Ali kako? Kako odlučiti između života i smrti vlastite djece?

Na kraju smo pristali na operaciju. Prvo Filip, pa Luka tjedan dana kasnije. Nikada neću zaboraviti trenutak kad su ih odveli iz sobe – praznina koju osjetiš kad ti uzmu dijete iz naručja ne može se opisati riječima.

Satima smo čekali ispred operacijske sale. Dario nije rekao ni riječ; samo smo sjedili jedno kraj drugog kao stranci koje veže ista bol. Kad su vrata napokon otvorena, liječnica nam je prišla s osmijehom: “Operacija je prošla dobro.” Plakala sam kao nikad prije.

Danas su Filip i Luka kod kuće. Imaju ožiljke na prsima koji će ih pratiti cijeli život, ali živi su – smiju se, igraju se s bakom koja im priča priče o Sarajevu i Zagrebu, a Dario i ja učimo ponovno voljeti jedno drugo kroz sve što smo prošli.

Ponekad se pitam: Jesam li bila sebična što sam inzistirala na operaciji? Jesmo li mogli drugačije? Kako vi odlučujete kad vam život stavi srce na dlan?