Tri stvari na obali – priča o Ani, koja je morala da bira između porodice i sebe
“Ana, ne možeš samo tako otići!” vikao je tata iz hodnika dok sam stezala ručku stare torbe. U njoj su bile samo tri stvari: dnevnik, stara fotografija mame i plavi šal koji mi je baka poklonila kad sam imala deset godina. Srce mi je tuklo kao ludo, a ruke su mi drhtale dok sam pokušavala ne pogledati u oči ni njega ni sestru Lejlu.
“Moram. Ovaj put moram misliti na sebe,” promrmljala sam, više za sebe nego za njih. Lejla je stajala na pragu svoje sobe, s rukama prekriženim na prsima, lice joj je bilo tvrdo kao kamen. “Uvijek si bila sebična, Ana. Kad god postane teško, ti pobjegneš.”
Zaboljele su me te riječi. Zaboljele su me više nego što bih ikad priznala. Ali nisam imala snage ostati i slušati još jednu svađu oko toga ko je kriv što mama više nije s nama, ko je trebao više pomoći tati kad je izgubio posao, ko je trebao biti jači kad je baka oboljela. Sve te godine sam pokušavala biti ta koja spaja, koja popravlja, koja šuti i trpi. Ali više nisam mogla.
Vani je padala kiša dok sam izlazila iz zgrade u Novom Zagrebu. Osjećala sam se kao da me cijeli svijet gleda i osuđuje. Ušla sam u tramvaj prema Autobusnom kolodvoru i gledala kroz zamagljeno staklo kako svjetla grada nestaju iza mene. U torbi sam stisnula dnevnik – jedino mjesto gdje sam mogla biti iskrena prema sebi.
Na autobusnoj stanici za Split sjedila sam na klupi i gledala ljude oko sebe: stariji bračni par koji se držao za ruke, djevojku s dreadlocksima koja je pričala na mobitel, mladića u Dinamovoj jakni koji je nervozno pušio cigaretu. Svi su imali neki cilj, a ja sam imala samo bijeg.
Kad sam stigla u Split, more me dočekalo sivo i uzburkano. Unajmila sam malu sobu kod jedne starije gospođe, Milene, koja me odmah pitala: “A di ti je obitelj, dite?” Samo sam slegnula ramenima i rekla: “Daleko.” Nije pitala dalje. Dala mi je ključ i rekla da mogu koristiti kuhinju kad god poželim.
Prve noći nisam mogla spavati. Otvorila sam dnevnik i počela pisati:
“Draga Ana,
Ne znam jesi li hrabra ili luda. Tata će reći da si kukavica, Lejla da si sebična. Ali prvi put u životu osjećam da dišem. Prvi put ne moram biti ničija spasiteljica.”
Sutradan sam šetala rivom i gledala galebove kako lete iznad valova. Sjetila sam se mame – njezinog smijeha dok smo ljeti brale smokve kod bake u Mostaru. Sjetila sam se kako mi je jednom rekla: “Ana, život nije uvijek ono što drugi očekuju od tebe. Moraš znati reći dosta.” Tada nisam razumjela što znači reći dosta.
Navečer sam sjela s Milenom u kuhinji. Kuhala je čaj od kadulje i pričala o svom pokojnom mužu:
“Znaš, dite, ja san ti jednom otišla iz kuće bez ičega osim jedne torbe. Svi su mislili da san luda. Ali vratila san se jača. Nekad moraš otić da bi se vratila sebi.” Pogledala me ravno u oči i nasmiješila se.
Te večeri prvi put nisam plakala.
Ali treći dan zazvonio mi je mobitel – tata. Nisam se javljala. Onda Lejla: “Ana, molim te, vrati se. Tata ne jede, stalno te spominje. Ne možeš nas ovako ostaviti.” Osjećaj krivice me stezao kao omča oko vrata.
Izašla sam na balkon i gledala more koje se ljeskalo pod mjesečinom. U glavi mi je odzvanjalo: Jesam li stvarno sebična? Imam li pravo na svoj mir? Što ako ih zaista povrijedim zauvijek?
Sljedećih dana pokušavala sam pronaći odgovore u dugim šetnjama uz more, u razgovorima s Milenom, u pisanju pisama koja nikad nisam poslala tati ni Lejli. Pisala sam o tome kako me boli njihova bol, ali još više boli što nikad nisu pitali kako je meni.
Jednog jutra, dok sam sjedila na plaži s nogama u hladnom pijesku, prišao mi je stariji čovjek – Ante, ribar iz susjedstva.
“Ti si ona cura šta stalno sjedi sama?” pitao je.
“Jesam,” odgovorila sam tiho.
“Znaš šta? More ti sve uzme i sve vrati. Samo moraš znat šta tražiš.”
Te riječi su mi odzvanjale u glavi cijeli dan.
Navečer sam otvorila dnevnik i napisala:
“Možda nisam otišla zbog njih, nego zbog sebe. Možda prvi put biram sebe jer želim naučiti voljeti ih bez da zaboravim tko sam ja.”
Nakon tjedan dana odlučila sam nazvati tatu. Disao je teško s druge strane linije.
“Ana… Jesi li dobro?”
“Jesam, tata. Trebam još malo vremena. Volim vas, ali trebam naučiti voljeti i sebe.”
Dugo je šutio pa rekao: “Samo se vrati kad budeš spremna. Mi ćemo čekati.”
Spustila sam slušalicu i prvi put osjetila mir.
Danas sjedim na istoj toj plaži s tri stvari kraj sebe: dnevnikom punim novih misli, maminoj fotografiji i plavom šalu oko vrata. Još uvijek učim kako postaviti granice bez grižnje savjesti, kako oprostiti sebi što nisam uvijek jaka za sve.
Pitam se – koliko nas živi tuđi život iz straha od osude? Imamo li pravo birati sebe čak i kad to znači povrijediti one koje volimo? Što biste vi učinili na mom mjestu?