Baka, oprosti što sam te zaboravila
“Ivana, jesi li čula da ti baka nije jela tri dana?” Susjeda Marija me zaustavila pred dućanom, a riječi su joj bile oštre poput noža. U ruci mi je zveckala vrećica s mlijekom i kruhom, ali odjednom su mi prsti utrnuli. Pogledala sam je u nevjerici, a ona je samo slegnula ramenima, kao da mi predbacuje nešto što sam već znala.
“Ma nije moguće, Marija… Pa bila sam kod nje prošli tjedan!” promucala sam, ali glas mi je zadrhtao. U glavi mi je odjekivala njena rečenica, a srce mi je počelo lupati kao ludo.
“Ivana, stara ti je sama. Tvoj brat se ne javlja, a ti stalno na poslu. Nije lako biti star i sam, znaš?” nastavila je tiho, ali odlučno. Nisam imala snage odgovoriti. Samo sam se okrenula i potrčala prema autu, osjećajući težinu svakog koraka.
Vozeći prema bakinoj kući u predgrađu Zagreba, kroz glavu su mi prolazile slike iz djetinjstva: miris svježe pečenih kiflica, bakine ruke koje me grle kad padnem s bicikla, njezin smijeh dok mi priča priče o ratu i gladi. Kako sam mogla dopustiti da je zaboravim?
Kad sam stigla, vrata su bila zaključana. Kucala sam, zvala je kroz prozor, ali baka Ana nije odgovarala. Srce mi se stegnulo od straha. Pozvala sam susjeda Ivicu da mi pomogne razvaliti vrata. Kad smo ušli, baka je sjedila za stolom, pogleda uprtog u praznu šalicu čaja.
“Ivana? Jesi to ti?” upitala je tiho, kao da ne vjeruje vlastitim očima.
“Bako! Zašto nisi jela? Zašto mi nisi rekla?” glas mi je pucao od suza.
Pogledala me umorno. “Nisam htjela smetati. Znam da imaš svog posla i djece… A i tvoj brat… On se ionako ne javlja više.”
Sjela sam do nje i uhvatila je za ruku. Bila je hladna i krhka kao porculan. Osjetila sam val krivnje koji me preplavio.
“Oprosti, bako… Nisam smjela dopustiti da budeš sama. Obećavam ti, više nećeš biti gladna ni sama.”
Te večeri ostala sam kod nje. Skuhala sam joj juhu i gledala kako polako jede, svaka žlica kao da joj vraća malo snage. U tišini smo slušale sat kako otkucava, a ja sam pokušavala pronaći riječi koje bi popravile sve što sam propustila.
Sljedećih dana pokušavala sam uskladiti posao u banci, brigu o djeci i brigu o baki. Suprug Dario bio je sve nezadovoljniji: “Ivana, ne možeš stalno trčati tamo-amo! Djeca te trebaju! A i ja!”
“Dario, to je moja baka! Ne mogu je ostaviti samu!” viknula sam jedne večeri dok su djeca plakala u sobi.
“A tvoj brat? Gdje je on? Zašto sve mora biti na tebi?” pitao je ljutito.
Nisam znala što reći. Moj brat Tomislav već godinama živi u Njemačkoj. Javlja se samo kad mu treba nešto novca ili kad dođe ljeto pa dođe na more. Baka ga obožava, ali on nju zaboravlja.
Jedne večeri nazvala sam ga: “Tomo, znaš li da baka nije jela tri dana?”
S druge strane tišina pa uzdah: “Ivana, znaš da radim po cijele dane… Ne mogu ja sad dolaziti zbog svega… Ti si tamo, bliže si…”
Osjetila sam kako mi se suze slijevaju niz lice od nemoći i bijesa.
Sljedećih tjedana sve se zakompliciralo. Na poslu su mi prigovarali zbog kašnjenja, djeca su bila nervozna jer nisam imala vremena za njih, a Dario je postajao sve udaljeniji. Jedne večeri došao je kasno kući i rekao: “Ivana, ovako više ne ide. Ili ćeš se posvetiti nama ili…”
Nisam ga pustila da završi rečenicu. Samo sam otišla u kupaonicu i plakala dok nisam zaspala na hladnim pločicama.
Baka je postajala sve slabija. Liječnik iz doma zdravlja rekao mi je: “Gospođo Ivana, vaša baka treba stalnu njegu. Razmislite o domu za starije…”
Ta pomisao me razdirala iznutra. Baka je uvijek govorila: “Samo me nemojte slati u dom… Radije ću umrijeti ovdje nego među strancima.” Kako da joj to napravim?
Jednog popodneva sjela sam s njom za stol i pitala: “Bako, što bi ti htjela?”
Pogledala me blagim očima: “Samo želim da netko dođe ponekad… Da popričamo, popijemo kavu… Ne tražim puno.”
Te riječi su me slomile. Nazvala sam socijalnu službu i dogovorila pomoć u kući. Susjeda Marija obećala je dolaziti svaki dan provjeriti kako je baka.
Ali osjećaj krivnje nije nestajao. Svaki put kad bih vidjela bakinu praznu stolicu za stolom ili osjetila miris njenih kolača iz djetinjstva, srce bi mi se stegnulo.
Jedne večeri sjela sam s djecom i pričala im o baki: “Znate li koliko vas vaša prabaka voli? Koliko se trudila za nas kad smo bili mali? Moramo paziti jedni na druge… Jer kad nestane obitelj, što nam ostaje?”
Dario me zagrlio prvi put nakon dugo vremena: “Znam da ti je teško… Ali nisi sama u ovome. Hajde da zajedno odemo do bake sutra.”
Tog vikenda svi smo otišli kod bake Ane. Djeca su joj crtala crteže, Dario joj popravio slavinu koja je kapala mjesecima, a ja sam joj skuhala omiljenu pitu od jabuka.
Baka se smijala prvi put nakon dugo vremena: “Eto, sad imam sve što mi treba.”
Ali duboko u sebi znala sam da ništa ne može vratiti izgubljeno vrijeme ni izbrisati osjećaj krivnje zbog trenutaka kad sam bila previše zauzeta da bih primijetila koliko joj nedostajemo.
Ponekad se pitam — koliko nas još ima koji zaboravljamo svoje stare dok jurimo za životom? I hoće li nam jednog dana netko oprostiti kao što ja molim svoju baku za oprost?