Kad te vlastita krv ostavi: Priča iz bolničke sobe
“Ne mogu, Damire. Ne mogu doći po tebe. Snađi se, molim te.” Glas moje sestre Ivane bio je hladan, gotovo stran. Držao sam mobitel u drhtavoj ruci, još uvijek slab od moždanog udara koji me prije mjesec dana prikovao za bolnički krevet. Sestre su mi rekle da me danas otpuštaju, ali da netko mora doći po mene. Nitko nije došao.
Sjedio sam na rubu kreveta, gledao kroz prozor na kišni zagrebački dan i pokušavao shvatiti gdje sam pogriješio. Ivana i ja smo odrasli sami s majkom u malom stanu u Dubravi. Otac nas je napustio kad sam imao šest godina; majka je radila dva posla da nas prehrani. Ivana je uvijek bila tiha, povučena, a ja sam bio buntovnik – prvi s cigaretom, prvi s tetovažom, prvi koji je pobjegao iz škole. Kad sam napunio osamnaest, otišao sam iz kuće i godinama se nisam javljao.
“Damire, znaš da imam troje djece i posao. Ne mogu sad sve ostaviti zbog tebe!” vikala je Ivana u slušalicu prošli tjedan kad sam je prvi put nazvao iz bolnice. “Nisi se sjetio mene kad si bio zdrav, pa zašto bih ja sad tebe?”
Sestre u bolnici su bile ljubazne, ali vidio sam im u očima da su navikle na ovakve situacije. “Nije prvi put da obitelj ne želi doći po pacijenta,” šapnula mi je sestra Mirela dok mi je mijenjala posteljinu. “Nekad ljudi jednostavno ne mogu oprostiti. Ili ne žele.”
Sjećanja su navirala kao bujica: kako sam Ivanu ostavio samu s majkom kad je bila najteže bolesna, kako nisam došao na njezino vjenčanje jer sam bio na turneji s bendom po Bosni, kako sam joj poslao poruku tek kad mi je umro pas. Uvijek sam mislio da će obitelj biti tu kad zatrebam, kao što su uvijek bili tu kad sam bio dijete.
“Damire, jesi li dobro?” pitala me sestra Mirela dok mi je donosila ručak. “Treba li ti netko za razgovor?”
“Ne znam… Možda bih trebao nazvati nekog drugog? Prijatelja?” pitao sam više sebe nego nju.
Ali prijatelji su nestali s godinama, kao i kosa s moje glave. Ostali su samo stari brojevi u mobitelu i nekoliko poruka na Facebooku koje nitko nije pročitao.
U sobi do mene ležao je gospodin Hasan iz Bihaća. Njega je svaki dan posjećivala kćerka Ajla, donosila mu baklave i pričala o unucima. Gledao sam ih kroz poluotvorena vrata i osjećao zavist koju nisam znao objasniti.
Jednog dana Ajla je pokucala na moja vrata. “Gospodine Damire, treba li vam nešto iz kantine? Tata kaže da ste sami ovdje.”
“Hvala ti, Ajla. Samo malo vode, ako možeš.”
Donijela mi je vodu i sjela kraj mene. “Znate, tata kaže da čovjek nikad ne zna kad će mu zatrebati ruka porodice. Ali isto tako kaže da porodica nisu samo oni s kojima dijeliš krv. Nekad su to ljudi koje upoznaš kad ti je najteže.”
Te riječi su me pogodile dublje nego što sam očekivao. Možda sam predugo očekivao od Ivane nešto što joj nisam nikad dao – podršku, razumijevanje, oprost.
Dan otpuštanja došao je prebrzo. Sestre su mi spakirale stvari u staru sportsku torbu koju mi je netko donio iz stana. Stajao sam na hodniku i gledao kako Ajla grli svog oca i vodi ga kući. Ja sam ostao sam.
“Damire, možemo vam naručiti taksi,” rekla je sestra Mirela tiho.
Klimnuo sam glavom i pokušao zadržati suze. Dok sam čekao taksi ispred bolnice, gledao sam ljude kako dolaze po svoje najmilije – majke, očeve, braću i sestre – i pitao se gdje sam ja to izgubio svoju obitelj.
Taksi me odvezao do praznog stana u kojem me dočekala tišina. Sjeo sam na kauč i gledao u zid prepun starih fotografija – Ivana kao mala djevojčica na biciklu, mama s osmijehom koji više ne postoji, ja s gitarom u ruci i buntovnim osmijehom.
Uzeo sam mobitel i napisao poruku Ivani: “Znam da si ljuta na mene. Zaslužio sam to. Samo želim da znaš da mi nedostaješ. Ako ikad poželiš razgovarati, tu sam. Tvoj brat Damir.”
Nisam dobio odgovor.
Možda ga nikad neću ni dobiti.
Ali pitam vas – što biste vi učinili na mom mjestu? Može li se obitelj obnoviti nakon svega ili su neke rane jednostavno preduboke?