Sve sam dala sinu, a snaha sada želi prodati naš dom
“Ne mogu vjerovati da ovo radite!” povikala sam, glas mi je zadrhtao dok sam gledala Dina i Amru kako sjede za kuhinjskim stolom. Miris svježe pečenih kiflica još je lebdio u zraku, ali atmosfera je bila napeta kao nikad prije. “Mama, molim te, smiri se…” pokušao je Dino, ali nisam ga mogla slušati. Srce mi je tuklo kao ludo.
Sjećam se dana kad sam prvi put ušla u ovu kuću. Bila je stara, oronula, ali ja sam u njoj vidjela budućnost. Svaki vikend, nakon smjene u bolnici, dolazila sam s kantama boje i četkama. Prijateljica Jasna me znala zadirkivati: “Zar nisi umorna, Lejla?” Ali nisam marila. Svaka pločica koju sam zalijepila, svaki prozor koji sam zamijenila, bio je za mog Dina.
Dino je bio sve što sam imala. Njegov otac, Emir, otišao je kad je Dino imao samo četiri godine. Nikad nije pitao za njega. Ja sam bila i otac i majka. Kad bi Dino zaspao, sjedila bih uz njegov krevet i obećavala sebi da će imati život bolji od mog. Svaki dodatni sat na poslu bio je korak bliže tom obećanju.
Kad je Dino završio fakultet, bila sam ponosna kao da je osvojio svijet. Kad mi je rekao da se zaljubio u Amru, bila sam sretna zbog njega. Amra je bila tiha, uvijek pristojna, ali nikad nisam osjetila toplinu između nas. Mislila sam da će se to promijeniti s vremenom.
Prije dvije godine odlučila sam im predati kuću. “Ovo je vaš dom sada,” rekla sam im na večeri kad su se vjenčali. Dino me zagrlio, a Amra je samo klimnula glavom. Nisam tada znala koliko će me ta odluka koštati.
Prošlog mjeseca počela sam primjećivati promjene. Amra je često spominjala kako bi bilo lijepo živjeti bliže centru grada. Jedne večeri čula sam ih kako razgovaraju u dnevnoj sobi.
“Dino, ova kuća je daleko od svega. Tvoje kolege žive u novim stanovima, a mi smo ovdje na periferiji. Zar ne bi bilo bolje da prodamo i kupimo nešto modernije?”
Dino je šutio. Znala sam da ga muči što bi me povrijedio.
A onda su mi danas rekli: “Mama, razmišljamo o prodaji kuće.”
Osjetila sam kako mi se tlo izmiče pod nogama. Sve žrtve, svi neprospavani sati, sve što sam uložila – kao da ništa ne vrijedi.
“Zar vam ništa ne znači što sam ovu kuću gradila za vas? Što sam svaki kutak uređivala misleći na vašu sreću?”
Amra me pogledala ravno u oči: “Lejla, cijenimo sve što ste učinili, ali ovo je sada naš život. Želimo odlučivati sami.”
Dino je šutio. Pogledao je u pod.
Te noći nisam mogla spavati. Sjećanja su navirala – prvi Dinov korak na ovom dvorištu, rođendani pod starom trešnjom, suze i smijeh u ovoj kuhinji.
Sljedećih dana izbjegavala sam ih. Nisam mogla gledati kako planiraju prodaju mog sna. Jasna me pokušavala utješiti: “Djeca moraju živjeti svoj život.” Ali kako da pustim kad osjećam da gubim sve?
Jednog jutra Dino me zaustavio dok sam izlazila iz kuće.
“Mama, znam koliko ti znači ova kuća. Ali Amra i ja želimo obitelj i mislimo da bi nam novi početak pomogao. Ne želimo te povrijediti.”
Pogledala sam ga i vidjela dječaka kojeg sam nekad nosila na leđima do vrtića jer nije htio hodati po kiši.
“A što ako ja ne mogu pustiti? Što ako ova kuća nije samo zidovi nego sve što imam?”
Dino me zagrlio, ali osjećala sam da se udaljava.
Prošli tjedan došla je agentica za nekretnine. Hodala je po sobama s bilježnicom u ruci dok su Dino i Amra razgovarali o cijeni.
Sjedila sam na terasi i gledala u staru trešnju. Suze su mi klizile niz lice.
Možda griješim što ne mogu pustiti. Možda griješim što očekujem zahvalnost koju nitko nije dužan dati.
Ali pitam vas – gdje prestaje roditeljska žrtva, a gdje počinje pravo djece na vlastiti život? Je li ljubav mjerljiva kvadratima ili uspomenama?
Što biste vi učinili na mom mjestu?