Kako sam naučila svog sina Amara što riječi mogu učiniti
“Mama, nisam mislio ništa loše! Samo sam rekao da je Tarik glup jer nije znao odgovor na pitanje iz matematike!” Amar je stajao predamnom, ruku stisnutih u šake, lice mu je bilo crveno od stida i inata. U tom trenutku, dok su mu oči bježale prema podu, osjetila sam kako mi srce puca – ne zbog onoga što je rekao, nego zbog toga što nije shvatio težinu svojih riječi.
“Amare, sjedi ovdje sa mnom,” rekla sam tiho, pokušavajući zadržati miran ton. Sjeli smo na stari kauč u dnevnoj sobi, onaj na kojem smo zajedno čitali bajke kad je bio mali. Sada je između nas zjapila tišina, teža od bilo kakve kazne.
“Znaš li kako se Tarik osjećao kad si to rekao pred cijelim razredom?” pitala sam ga. Slegnuo je ramenima, ali vidjela sam kako mu brada podrhtava. “Nije plakao… Samo je šutio.”
“Nekad riječi bole više nego šamar,” nastavila sam. “Sjećaš li se kad su tebe prošle godine prozvali ‘štreberom’? Kako si se tada osjećao?”
Amar je spustio pogled. “Loše… Nisam htio ići u školu danima.”
“Eto vidiš. A sad zamisli kako je Tariku.”
Nisam ga željela kazniti zabranom igranja igrica ili izlazaka. Znala sam da to ne bi promijenilo ništa. Umjesto toga, odlučila sam da zajedno pokušamo popraviti stvar. “Znaš što ćemo napraviti? Sutra ćemo zajedno otići do Tarika i razgovarati s njim.”
Amar je odmahnuo glavom, oči su mu se napunile suzama. “Ne mogu, mama! Svi će me ismijavati!”
“Nije lako priznati grešku, ali to je ono što pravi prijatelji rade. Ako želiš biti bolji čovjek, moraš naučiti reći ‘oprosti’.”
Te noći nisam mogla zaspati. Slušala sam kako Amar diše u susjednoj sobi i razmišljala o svemu što nas okružuje – o društvu u kojem se često zaboravlja koliko riječi mogu povrijediti. Sjetila sam se svog djetinjstva u Sarajevu, kad su djeca znala biti okrutna, ali su roditelji uvijek nalazili vremena da nas nauče empatiji.
Sljedeće jutro, dok smo hodali prema školi, Amar je šutio. Držala sam ga za ruku kao kad je bio mali, iako je sada već bio viši od mene. Na školskom dvorištu Tarik je stajao sam, gledao u svoje tenisice.
“Hajde,” šapnula sam Amaru. On je duboko udahnuo i prišao Tariku.
“Tarik… izvini što sam jučer rekao ono za matematiku. Nisam mislio da će te povrijediti,” promucao je.
Tarik ga je pogledao, oči su mu bile crvene. “Nije važno,” tiho je odgovorio.
“Važno je!” ubacila sam se nježno. “Amar želi da znaš da mu je žao. Svi mi griješimo, ali važno je da to priznamo i pokušamo popraviti.”
Tarik je klimnuo glavom i polako se nasmiješio. “U redu je… Hajde da igramo nogomet poslije škole?”
Amarovo lice se razvedrilo prvi put nakon dva dana. “Može!”
Dok su trčali prema ostaloj djeci, osjetila sam olakšanje, ali i tugu – jer znam da će život donijeti još mnogo ovakvih trenutaka. U školi, na poslu, u porodici… Riječi ostavljaju tragove koje ne vidimo odmah.
Kasnije tog dana, dok smo sjedili za stolom i jeli grah koji nitko nije volio osim mene, Amar me pogledao ozbiljno: “Mama, misliš li da će mi Tarik stvarno oprostiti?”
“Mislim da hoće. Ali najvažnije je da si ti shvatio koliko riječi mogu povrijediti ili izliječiti. To je nešto što mnogi odrasli nikad ne nauče.”
Te večeri mi je Amar donio papir na kojem je napisao: “Oprosti što sam bio grub. Ti si moj prijatelj.” Zamolio me da mu pomognem da to sutra preda Tariku.
Gledala sam ga i pitala se: koliko puta smo i mi odrasli rekli nešto što nismo mislili? Koliko puta smo povrijedili nekoga riječima iz inata ili straha?
Možda bismo svi trebali češće zastati i zapitati se: Da li naše riječi liječe ili ranjavaju? Koliko nam treba hrabrosti za iskreno oprosti?