Prijenos oca u dom: Jesam li stvarno izdala svoju obitelj?
“Kako si mogla to učiniti našem ocu?” Mirjana je vikala dok su joj oči sijevale od bijesa. Stajala sam nasred dnevnog boravka, držeći ključeve u ruci, dok su svi pogledi bili uprti u mene. Mama je šutjela, gledala kroz prozor kao da će joj pogled na kišni zagrebački asfalt dati odgovore koje ja nisam mogla. Brat Ivan je samo odmahnuo glavom i izašao iz sobe, a ja sam ostala sama s tišinom koja je bila glasnija od bilo kakvog vikanja.
Tata je zadnjih godinu dana bio sve slabiji. Parkinsonova bolest ga je polako lomila, a ja sam svaku noć slušala njegovo teško disanje i šaptala molitve da izdrži još jedan dan. Nisam imala snage ni vremena za sebe – posao u banci, dvoje male djece, muž koji radi u Njemačkoj i šalje novac, ali nije tu kad treba podići tatu iz kreveta ili mu promijeniti pelene. Svaki dan sam osjećala kako mi se tijelo raspada od umora, a duša od grižnje savjesti.
“Nisi ti jedina koja ima probleme!” Mirjana je nastavila, sada tišim glasom, ali još uvijek oštrim kao nož. “Mogla si nas pitati za pomoć.”
“Pitala sam vas! Koliko puta sam vas molila da dođete barem vikendom? Svi ste uvijek imali nešto važnije!” glas mi je zadrhtao, ali nisam htjela plakati pred njima. “Nisam ga ostavila na ulici. U domu ima medicinsku skrb, topli obrok, društvo… Ja više nisam mogla sama.”
Ivan se vratio i bacio mi pogled pun prezira. “Znaš li ti što bi tata rekao da može govoriti? Nikad ne bi pristao na ovo. On je cijeli život radio za nas, a sad si ga predala strancima.”
Te riječi su me pogodile jače nego bilo što drugo. Sjećam se dana kad me tata učio voziti bicikl na makadamu kod bake u Bosni. Sjećam se njegovih ruku, uvijek toplih i sigurnih, kako me podižu kad padnem. Sad su te ruke drhtave i nemoćne, a ja sam ih predala tuđim ljudima.
Prve noći nakon što sam ga smjestila u dom nisam spavala ni minute. U glavi su mi odzvanjale riječi: “Izdala si ga.” Otišla sam ga posjetiti već sljedeći dan. Sjedio je u fotelji, gledao kroz prozor prema parku gdje su neki drugi starci igrali šah. Kad me ugledao, oči su mu zasjale na trenutak, ali onda je pogled opet potonuo.
“Jesi li dobro, tata?” pitala sam tiho.
“Dobro sam, Ana,” odgovorio je polako, glas mu je bio slab, ali nije bilo ljutnje. “Znam da ti nije lako.”
Suze su mi navrle na oči. “Oprosti mi… Nisam znala što drugo da radim.”
Pogledao me i pokušao se nasmiješiti. “Ti si uvijek bila dobra kćerka. Samo… teško mi je ovdje. Ali znam da si napravila ono što si morala.”
Taj razgovor mi je dao malo snage, ali kad sam se vratila kući, dočekala me hladnoća obitelji. Mama mi nije govorila danima. Mirjana je prestala dolaziti na kavu. Ivan je slao samo kratke poruke o papirologiji i računima.
Na poslu sam bila odsutna, kolegica Sanja me pitala: “Ana, jesi li dobro? Izgledaš kao da nisi spavala mjesecima.” Samo sam slegnula ramenima i nastavila gledati u ekran.
Jedne večeri, dok sam slagala rublje i slušala kako djeca viču iz sobe, zazvonio je telefon. Bila je to teta Ljubica iz Bosne.
“Čula sam šta se desilo s tvojim tatom,” rekla je nježno. “Ana, znaš li koliko žena ovdje pati jer nema nikog da im pomogne? Ti si barem pokušala sve sama. Nemoj da te grize savjest.”
Ali savjest me grizla svakog dana. Kad bih vidjela starije ljude na tramvaju ili čula kako susjeda priča o svojoj mami koju njeguje kod kuće, osjećala sam se kao kukavica.
Jednog vikenda odlučila sam otići s djecom kod tate u dom. Donijeli smo mu kolače i slike koje su nacrtali za njega. Djeca su trčkarala po hodniku doma, a tata ih je gledao s blagim osmijehom.
“Vidiš li koliko te vole?” rekla sam mu.
“Vidim,” odgovorio je tiho. “Ali najviše volim kad si ti tu.”
Te riječi su me slomile i istovremeno izliječile. Shvatila sam da ljubav nije samo u tome gdje netko fizički boravi, nego u tome koliko brinemo jedni za druge – čak i kad moramo donositi teške odluke.
S vremenom su mama i Mirjana počele dolaziti s nama u posjete. Ivan još uvijek ne može prijeći preko svega, ali barem odgovara na poruke.
I dalje se pitam jesam li pogriješila. Svaki put kad zatvorim vrata doma za sobom, osjećam težinu na prsima. Ali onda se sjetim tatinih riječi: “Znam da si napravila ono što si morala.” Možda nisam savršena kćerka, ali jesam li stvarno loša osoba jer nisam mogla sve sama?
Što vi mislite – gdje završava granica između brige i žrtvovanja vlastitog života? Jesmo li mi koji biramo domove za svoje roditelje stvarno manje vrijedni ili samo iskreni prema svojim mogućnostima?