Očeve riječi koje sam prekasno shvatila: “Tata, voljela bih da sam te slušala”
“Nije to tvoje dvorište, Ajla! Vrati se unutra!” vikao je otac kroz prozor dok sam ja, s devet godina, pokušavala uhvatiti loptu koju su mi djeca iz susjednog starog bloka namjerno šutnula preko ograde. Srce mi je lupalo od srama i bijesa. Zašto uvijek mora biti tako strog? Zar ne vidi da me ismijavaju?
Mama je samo tiho uzdahnula i nastavila slagati zavjese na prozoru. Tek smo se doselili u taj novi stan na petom katu, u zgradi koja je još mirisala na svježu boju. Sve je bilo blistavo, novo, a opet – osjećala sam se kao uljez. Djeca iz starog naselja gledala su nas s podsmijehom, kao da smo im ukrali nešto što im pripada. “Gospođa iz novogradnje”, zadirkivali su me, a ja sam samo željela pripadati.
Otac je bio nepopustljiv. “Ajla, u ovom životu moraš znati gdje ti je mjesto. Ne možeš svima udovoljavati.” Njegove riječi zvučale su mi kao kazna. Nisam razumjela zašto ne mogu biti kao svi drugi. Zašto ne mogu igrati školice na istom betonu gdje su oni odrasli?
S vremenom, moj bunt je rastao. Počela sam kasniti kući, družiti se s djecom za koje je otac govorio da nisu “dobro društvo”. Jedne večeri, kad sam se vratila kasno i blatnjavih koljena, otac me dočekao na vratima. “Ajla, jesi li svjesna što radiš? Ovaj stan nije samo zidovi i podovi. Ovo je naš novi početak. Nemoj ga uprljati.”
“Ti ništa ne razumiješ!” viknula sam kroz suze. “Samo želiš da budem kao ti – zatvoren u svoja pravila!”
Te riječi su ga pogodile više nego što sam tada shvaćala. Povukao se u sobu i dugo nije izlazio. Mama mi je kasnije tiho rekla: “Tvoj otac je sve ovo napravio zbog nas. Znaš li koliko je radio da bismo imali ovaj stan?”
Ali ja sam bila previše ljuta da bih slušala.
Godine su prolazile. Završila sam srednju školu, upisala fakultet u Zagrebu i otišla živjeti u studentski dom. Ironično, baš tamo gdje smo nekad svi četvero živjeli na dvadeset kvadrata dok otac nije skupio dovoljno novca za naš stan iz snova.
U domu sam prvi put osjetila što znači biti sama. Soba je bila mala, hladna, zidovi tanki kao papir. Cimerica Ena iz Tuzle i ja dijelile smo sve – od hrane do tajni o momcima i roditeljima. Često smo pričale o tome kako nas roditelji ne razumiju.
Jedne večeri, dok smo pile čaj iz starih šalica, Ena me pitala: “Jesi li ikad poželjela da si slušala roditelje?”
Nasmijala sam se: “Ma kakvi! Moj otac je uvijek bio previše strog.”
Ali te noći nisam mogla zaspati. Sjetila sam se svih onih trenutaka kad me otac pokušavao zaštititi – kad me odvraćao od lošeg društva, kad me učio da ne moram svima biti draga, kad mi je govorio da vrijedim više nego što mislim.
Nakon fakulteta vratila sam se kući – ali više ništa nije bilo isto. Otac je bio stariji, kosa mu je posijedila, a oči umorne od brige. Stan je još uvijek bio čist i uredan, ali više nije mirisao na novo – sada je mirisao na uspomene.
Jednog dana, dok smo zajedno pili kafu na balkonu, skupila sam hrabrost i pitala ga: “Tata, jesi li ikad požalio što si bio tako strog prema meni?”
Pogledao me s blagim osmijehom: “Ajla, znaš li koliko puta sam se pitao jesam li pretjerao? Ali znao sam da ćeš jednog dana shvatiti zašto sam to radio.”
U tom trenutku osjetila sam kako mi suze naviru na oči. Sve njegove riječi koje sam godinama odbijala sada su mi zvučale kao najvažnije lekcije života.
Kasnije te večeri otišla sam do stare škole i sjela na klupu gdje smo nekad igrali školice. Djeca iz starog bloka sada su odrasli ljudi – neki su otišli vani trbuhom za kruhom, neki ostali ovdje i bore se sa svakodnevicom.
Shvatila sam da ono što nas određuje nije stan u kojem živimo ni dvorište na kojem igramo – nego vrijednosti koje nosimo iz kuće.
Danas imam svoju obitelj i često uhvatim sebe kako ponavljam iste rečenice svojoj kćeri Lejli: “Ne moraš svima udovoljavati.” I svaki put kad to kažem, sjetim se svog oca i poželim mu reći: “Tata, voljela bih da sam te slušala.”
Ponekad se pitam – koliko nas mora proći isti put da bismo shvatili mudrost roditeljskih riječi? Je li moguće naučiti na tuđim greškama ili svi moramo sami pasti da bismo ustali jači?