Baka, oprosti što sam te zaboravila
“Ivana! Jesi li ti normalna? Tvoja baka nije jela tri dana!” Susjeda Mara me zaustavila pred dućanom, držeći vrećicu s kruhom kao da mi prijeti. Osjetila sam kako mi krv navire u lice, a srce udara kao ludo. “Kako mislite? Pa bila sam kod nje prošli tjedan…” promucala sam, ali njezin pogled bio je oštar kao nož. “Nisi ti bila dovoljno. Starica je sama, a ti trčiš za poslom i djecom. Sram te bilo!”
Nisam joj ništa odgovorila. Samo sam stajala tamo, osjećajući se kao da me netko ogolio pred cijelim selom. U glavi su mi se vrtjele slike bake Ane, kako sjedi sama za stolom, pogleda uperenog u prozor, čekajući nekoga tko nikad ne dolazi. Sjetila sam se njezinih ruku, uvijek toplih i mirisnih po kruhu i lavandi, i njezina glasa koji mi je šaputao priče prije spavanja. Kako sam mogla zaboraviti?
Ušla sam u auto i vozila prema bakinoj kući, kroz uske ceste našeg sela kraj Osijeka. Kiša je lagano padala po blatnjavim prozorima, a ja sam osjećala kako mi se grlo steže od krivnje. U glavi su mi odzvanjale riječi moje sestre Jelene: “Ti si uvijek bila mamina mezimica, ali kad treba nešto napraviti za baku, nema te nigdje!” Jelena je uvijek znala gdje treba pritisnuti da zaboli.
Kad sam stigla do bakine kuće, vrata su bila otključana. Ušla sam tiho, noseći vrećicu s hranom i toplu deku. Baka je sjedila na stolici kraj prozora, gledala u sivilo vani. “Bako…” prošaptala sam. Okrenula se polako, oči su joj bile mutne, ali prepoznala me odmah.
“Ivana? Što radiš ovdje? Zar nije danas utorak?”
Osjetila sam knedlu u grlu. “Donijela sam ti nešto za jesti… Čula sam da nisi jela…”
Baka je odmahivala glavom. “Ma nisam ja gladna, dijete moje. Samo mi je dosadno. Nitko ne dolazi više. Svi ste otišli svojim putem.”
Sjele smo zajedno za stol. Gledala sam kako polako žvače komadić kruha i sira koji sam joj donijela. U tišini sam osjećala težinu svih godina koje su prošle otkad smo bile bliske. Sjetila sam se kako me vodila na pijacu kad sam bila mala, kako smo zajedno brale šljive iza kuće.
“Znaš, Ivana,” rekla je tiho, “kad si bila mala, nisi htjela spavati bez mene. Sad ja ne mogu spavati bez tebe, ali te nema.” Suze su mi navrle na oči.
“Oprosti, bako… Oprosti što sam te zaboravila.”
Te večeri ostala sam kod nje do kasno. Oprala sam joj suđe, pospremila kuhinju i presložila ormare. Baka je pričala o starim vremenima, o djedu koji je poginuo na ratištu, o tome kako su nekad svi sjedili za istim stolom nedjeljom. Slušala sam i osjećala kako se u meni nešto lomi.
Kad sam se vratila kući, muž Dario me dočekao s podignutom obrvom. “Opet si bila kod bake? A što s našom djecom? Misliš li da ja mogu sve sam?”
“Dario, molim te… Baka je sama. Ne može više sama ni jesti!”
“A tko će meni pomoći? Jelena ni ne pita za nas! Tvoja mama samo šalje poruke iz Njemačke! Sve je na meni i tebi!”
Zagrizla sam usnicu da ne zaplačem. U tom trenutku zazvonio je telefon – sestra Jelena.
“Ivana, jesi li bila kod bake? Mara mi je rekla da si došla tek danas! Znaš li ti koliko ona pati? Ja bih došla da mogu, ali znaš da radim dvije smjene!”
“Znam, Jelena… Ali ne mogu sve sama! Imam i ja svoju djecu!”
“Uvijek imaš izgovor! Zato mama nikad nije vjerovala da ćeš biti odgovorna!”
Spustila sam slušalicu prije nego što sam rekla nešto zbog čega bih kasnije požalila. Osjećala sam se kao da me svi vuku na svoju stranu – baka traži moju blizinu, muž traži moju pomoć kod kuće, sestra me optužuje za sve što ne valja u obitelji.
Sljedećih dana pokušavala sam uskladiti sve – posao u školi, brigu o djeci i brigu o baki. Svaki put kad bih otišla kod nje, srce bi mi bilo puno tuge i ponosa istovremeno. Jednog dana baka me pogledala ravno u oči:
“Ivana, nemoj se mučiti zbog mene. Znam da imaš svoj život. Samo dođi kad možeš i pričaj sa mnom. To mi je dovoljno.” Zagrlila me tako čvrsto da su mi suze potekle niz lice.
Ali obiteljske svađe nisu prestajale. Jelena je stalno slala poruke: “Zašto nisi odnijela lijekove? Jesi li platila račune?” Dario je bio sve nervozniji: “Djeca te ne vide po cijele dane!” Mama iz Njemačke slala je novac, ali nikad nije pitala kako smo stvarno.
Jedne večeri baka je pala u kuhinji i slomila kuk. Zvali su me iz bolnice: “Gospođo Ivana, vaša baka je pala i sada je na odjelu ortopedije.” Osjećaj krivnje bio je nepodnošljiv.
U bolnici sam sjedila kraj njezinog kreveta dok je spavala. Držala sam joj ruku i šaptala: “Bako, oprosti… Oprosti što nisam bila tu kad si me trebala najviše.”
Kad se probudila, nasmiješila se slabim osmijehom: “Ivana… Ne krivi sebe. Život ide dalje. Samo nemoj zaboraviti voljeti dok još možeš.” Te riječi su mi ostale urezane u srcu.
Danas baka više nije s nama. Njezina soba stoji prazna, ali miris lavande još uvijek lebdi u zraku. Djeca me pitaju: “Mama, kad ćemo opet kod bake?” A ja im pričam priče o njoj – o njezinoj dobroti i toplini.
Ponekad sjedim sama u tišini i pitam se: Jesam li mogla više? Jesmo li svi mogli više? Koliko često zaboravljamo one koji su nas najviše voljeli?
Možda će netko od vas prepoznati sebe u mojoj priči. Možda ćete danas nazvati svoju baku ili djeda – prije nego što bude prekasno.