Ljeto kad se sve promijenilo: Priča s obale Jadrana
“Zašto uvijek ja moram biti ta koja popušta?” viknula sam, dok su mi ruke drhtale iznad stola prepunog lubenice i ostataka ručka. Mama me gledala onim svojim pogledom – mješavinom tuge i razočaranja, dok je tata šutio, zureći kroz prozor apartmana prema moru. Mia, moja mlađa sestra, samo je slegnula ramenima i nastavila tipkati po mobitelu.
Bio je to prvi dan našeg ljetovanja u malom mjestu blizu Makarske. Sunce je peklo, ali u meni je gorjela neka druga vatra. Prošle godine sve je otišlo kvragu – tata je izgubio posao, mama je mjesecima šutjela, a ja sam se osjećala kao da sam nevidljiva. Ove godine obećala sam sebi da ću biti glasna, da ću reći što mislim, ali već prvi ručak pretvorio se u ratnu zonu.
“Nije stvar u tome tko popušta, nego tko razumije”, rekla je mama tiho, ali dovoljno glasno da me zaboli. “Uvijek moraš sve dramatizirati, Ivana.”
Osjetila sam kako mi suze naviru na oči, ali nisam htjela plakati pred njima. Izašla sam van, na terasu, i gledala more. Valovi su udarali o stijene, galebovi su vrištali iznad glava turista koji su se smijali i uživali. Pitala sam se kako njima sve izgleda tako jednostavno.
Navečer smo šetali rivom. Mia je bila zalijepljena za mobitel, mama i tata su šutjeli. Srela sam Luku, prijatelja iz djetinjstva koji ljeti dolazi kod bake. “Ej, Ivana! Šta si tako smrknuta?” pitao je s osmijehom.
“Ma ništa… obiteljske drame”, pokušala sam se nasmijati.
“Znaš da možeš doći kod nas na roštilj večeras? Bit će ekipa iz škole.”
Pogledala sam prema roditeljima. Tata je odmahnuo glavom: “Ne dolazi u obzir. Nismo došli ovdje da se razdvajaš od nas.”
Osjetila sam kako mi srce lupa. “Ali tata, imam 18 godina! Ne mogu cijelo ljeto biti s vama u apartmanu!”
“Dok si pod našim krovom, vrijede naša pravila”, odbrusio je.
Mia me pogledala ispod oka: “Uvijek moraš sve zakomplicirati. Samo idi ako ti se ide.”
Te noći nisam mogla spavati. Slušala sam more kroz otvoren prozor i razmišljala o svemu što me guši – o tome kako nikad nisam dovoljno dobra, kako uvijek moram biti mirna i poslušna jer je Mia ‘ona problematična’, a ja ‘ona koja ne pravi probleme’. Ali što ako više ne želim biti ta?
Sljedećeg jutra odlučila sam otići na plažu sama. Sjela sam na stijenu i gledala djecu kako skaču u more. Luka mi je mahnuo iz daljine i prišao.
“Šta se dogodilo sinoć? Čekali smo te.”
“Nisam smjela doći… Tata ne dopušta.”
Luka je sjeo pored mene. “Znaš, moji su isto takvi. Ali ja im kažem što mislim. Nekad se posvađamo, ali barem znaju tko sam.”
Pogledala sam ga i osjetila zavist – kako mu to uspijeva? Ja čim dignem glas, mama plače, tata viče, a Mia me ismijava.
Popodne smo išli na izlet brodom. Mama je cijelim putem šutjela, a tata je pričao s nekim susjedom iz Zagreba o politici i cijenama goriva. Mia je naravno bila na Instagramu.
Kad smo se vratili, zatekli smo baku na terasi apartmana. Došla je iz Splita donijeti domaće kolače.
“Ivana, dušo moja! Kako si?” zagrlila me snažno.
“Dobro sam, bako…” slagala sam.
Baka me pogledala ravno u oči: “Nisi dobro. Znam ja kad nisi dobro. Šta te muči?”
Pogledala sam prema roditeljima – mama je odmah skrenula pogled, tata se pravio da ne čuje.
“Samo… osjećam da me nitko ne vidi. Da nikad ne mogu biti ono što jesam.”
Baka me pogladila po kosi: “Znaš šta? Nema ništa gore nego kad izgubiš sebe zbog drugih. Ja sam to napravila jednom u životu i još žalim. Budi svoja, makar te svi gledali kao čudakinju.”
Te riječi su mi odzvanjale cijelu večer.
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i rekla roditeljima: “Večeras idem kod Luke na roštilj. Znam da vam nije drago, ali to mi treba. Ako ne mogu biti svoja ni ovdje ni doma, onda ne znam gdje mogu.”
Tata je šutio dugo, a onda samo rekao: “Radi što hoćeš.” Mama je plakala.
Na roštilju sam prvi put nakon dugo vremena osjetila slobodu – smijala sam se, plesala, pričala o svemu što me muči bez straha da će me netko prekinuti ili osuditi.
Kad sam se vratila kući kasno navečer, mama me čekala budna.
“Jesi li sretna sad?” pitala je tiho.
“Jesam”, odgovorila sam iskreno.
Sutradan smo svi zajedno otišli na plažu – prvi put bez napetosti. Možda zato što su shvatili da više nisam dijete koje će šutjeti i trpjeti.
Sad kad razmišljam o tom ljetu, pitam se: Koliko nas živi tuđe živote jer se bojimo reći što stvarno želimo? I koliko puta moramo slomiti srce svojih najbližih da bismo napokon pronašli sebe?