Jesam li zaista uvijek bila ta zla svekrva?
“Ne trebaš dolaziti, Marija. Sve je pod kontrolom.” Te riječi moje snahe Ivane još uvijek odzvanjaju u mojim ušima, iako su prošle godine otkako sam ih prvi put čula. Sjedim za kuhinjskim stolom, gledam kroz prozor na prazno dvorište i pitam se gdje sam pogriješila. Je li moguće da sam cijeli život bila ta zla svekrva iz viceva i priča koje žene šapuću na kavama?
Moj sin Tomislav bio je moje sunce. Nakon što mi je muž poginuo u prometnoj nesreći kod Karlovca, Tomislav je bio sve što sam imala. Zajedno smo prošli kroz godine tuge, štednje i borbe. Kad je doveo Ivanu kući, bila sam sretna – napokon netko tko će ga voljeti kao što ga ja volim. Ali već na prvom ručku osjetila sam zid između nas. Ivana je bila tiha, povučena, a ja sam, priznajem, bila previše nestrpljiva da joj pokažem kako se kod nas radi sarma ili pravi prava bosanska pita.
“Mama, Ivana voli raditi po svom,” rekao mi je Tomislav jednom kad sam joj pokušala pomoći oko kolača za Božić. “Pusti je malo.”
Pustila sam. Povukla sam se, ali svaki put kad bih došla, osjećala sam se kao gost koji smeta. Moje unuke, Lana i Ema, rasle su bez mene. Vidjela sam ih samo na rođendanima ili kad bi Tomislav došao po mene da ih pričuvam jer su imali hitan sastanak ili su morali nešto obaviti. Nikad nisam bila pozvana tek tako, nikad nisam mogla s njima u park ili na more. Uvijek je bilo: “Hvala, Marija, ali snaći ćemo se.”
Godine su prolazile. U selu su me počeli gledati kao onu ženu koja sjedi sama na klupi ispred kuće i hrani mačke. Moja prijateljica Ružica jednom mi je rekla: “Ma pusti ih, djeca danas nemaju vremena ni za sebe, a kamoli za nas stare.” Ali nije to bilo samo pitanje vremena – osjećala sam da me ne žele.
Sve se promijenilo prošlog proljeća. Ivana je završila u bolnici zbog upale pluća. Tomislav je bio izbezumljen, a djevojčice su trebale nekoga tko će ih čuvati dok je on radio u smjeni u tvornici. Prvi put nakon toliko godina zazvonio mi je telefon:
“Mama, možeš li doći? Trebam te.”
Srce mi je preskočilo od radosti i straha istovremeno. Kad sam stigla, Lana me pogledala kao stranca. Ema je plakala jer nije htjela spavati bez mame. Ivana me dočekala blijeda i iscrpljena:
“Hvala što ste došli, Marija,” rekla je tiho.
Tih nekoliko tjedana bilo je najteže i najljepše razdoblje mog života u zadnjih deset godina. Prvi put sam imala priliku biti baka kakva sam oduvijek željela biti – pravila sam palačinke za doručak, vodila ih u školu, pričala im priče o djetinjstvu njihovog tate. Navečer bih sjedila uz Ivanin krevet i donosila joj čaj.
Jedne večeri, dok su djevojčice spavale, Ivana me zamolila da sjednem.
“Marija… Znam da nismo bile bliske. Znam da ste se osjećali odbačeno. Nisam znala kako… Nisam znala kako biti snaha kakvu ste vi željeli. Bojala sam se da ću pogriješiti pred vama.”
Gledala sam je i shvatila koliko smo obje bile ranjene svojim očekivanjima i strahovima.
“Ivana, ja sam samo htjela biti dio vaše obitelji. Nisam htjela ništa uzeti ili nametati se… Samo sam htjela biti baka svojim unukama,” odgovorila sam kroz suze.
Te noći smo plakale zajedno. Prvi put smo razgovarale iskreno – o njezinoj nesigurnosti, o mojoj usamljenosti, o Tomislavovoj borbi između dvije žene koje voli.
Kad se Ivana oporavila, sve se promijenilo. Počele smo zajedno kuhati nedjeljom, djevojčice su dolazile kod mene na vikend, a Tomislav me češće zvao samo da pita kako sam.
Ali rana ostaje. Ponekad se pitam jesam li mogla biti drugačija – manje uporna, manje osjetljiva? Je li Ivana mogla biti otvorenija? Ili smo jednostavno žrtve vremena u kojem živimo – vremena kad su generacije udaljene više nego ikad?
Danas sjedim na klupi ispred kuće i gledam kako Lana i Ema beru cvijeće u dvorištu. Srce mi je puno zahvalnosti, ali i tuge za svim propuštenim godinama.
Možemo li ikada nadoknaditi izgubljeno vrijeme? Jesam li zaista bila ta zla svekrva ili samo žena koja je previše voljela svoju obitelj?