Incident koji me naučio reći ‘Ne’: Kad rodbina ne da mira ni na moru
“Opet zvoni mobitel!” – viknula sam iz kuhinje, dok sam pokušavala skinuti miris pržene ribe s ruku. “Ajde, Lejla, javi se, možda je mama iz Sarajeva”, dobacio je Dino s balkona, gdje je zalijevao naše prve masline. Pogledala sam ekran: “Teta Zlata”. Srce mi je potonulo. Zlata je poznata po tome što uvijek dolazi nenajavljeno, a još češće ostaje dulje nego što je planirala.
“Halo, teta?” – pokušala sam zvučati veselo.
“Lejla, dušo! Evo nas, ja i Jasmin, dolazimo sutra navečer! Samo da znaš, Jasmin ima alergiju na školjke, pa da ne bude problema s večerom. I, molim te, možeš li nam posuditi auto za vikend?”
Nisam stigla ni odgovoriti, već je prekinula vezu uz glasno: “Vidimo se!”
Dino me pogledao preko naočala. “Opet? Lejla, pa mi ovdje više nemamo mira. Nismo se zbog ovoga selili iz Zagreba.”
Sjetila sam se dana kad smo odlučili napustiti Zagreb. Gužva, buka, stres na poslu – sve nas je to tjeralo prema jugu. Split nam se činio kao raj: sunce, more, miris borova i galebovi umjesto tramvaja. Kupili smo mali stan u novogradnji na Žnjanu. Prva jutra bila su čista magija – kava na balkonu, pogled na plavetnilo i osjećaj da napokon dišemo punim plućima.
Ali onda je krenulo. Prvo su došli moji roditelji iz Sarajeva – “samo na tjedan dana”. Onda Dinin brat Ivan s djevojkom iz Osijeka – “da malo promijene zrak”. Pa sestrična Mirela iz Mostara s dvoje djece – “djeca nikad nisu vidjela more”. Svaki put ista priča: “Ma vi ste sad na moru, vama je lako!”
Naša dnevna soba pretvorila se u spavaonicu. Kupaonica je stalno bila zauzeta, a frižider prazan već drugi dan posjeta. Dino je šutio i trpio, ali ja sam pucala po šavovima. Nisam imala snage reći nikome “ne”. U našoj obitelji to se ne radi – gostoprimstvo je svetinja.
Jedne večeri, dok sam prala suđe nakon još jedne “spontane” večere za osam ljudi, Dino je tiho rekao: “Lejla, ovo više nije naš dom. Ovo je hostel. Kad ćemo mi živjeti?”
Te noći nisam mogla spavati. Sjetila sam se djetinjstva u Sarajevu, gdje su vrata uvijek bila otvorena za svakoga. Ali tada smo svi živjeli skromno i znali cijeniti tuđe vrijeme i trud. Sada su svi očekivali luksuz – vožnje do Brela, večere u restoranu na Rivi, izlete brodom do Brača.
Sljedeće jutro nazvala sam mamu.
“Mama, ne mogu više ovako. Umorna sam. Dino i ja nemamo mira ni privatnosti. Svi misle da smo hotel na moru.”
Mama je šutjela nekoliko sekundi pa rekla: “Znam, dijete moje. Ali znaš kakva je naša rodbina – ako jednom odbiješ, zamjerit će ti cijeli život.”
“Ali mama, zar nije važnije da sačuvam svoj brak i zdravlje? Zar nije vrijeme da naučimo reći ‘ne’?”
Mama je uzdahnula: “Možda si u pravu… ali teško je to kod nas.”
Tog dana odlučila sam razgovarati s Dininom mamom Marijom. Pozvala sam je na kavu.
“Marija, vi ste uvijek dobrodošli, ali Dino i ja trebamo malo mira. Ne možemo stalno imati goste.”
Marija me pogledala ispod obrva: “Znaš li ti što znači biti domaćica u Dalmaciji? Ovdje se vrata ne zatvaraju pred rodbinom!”
“Ali Marija, ovo nije selo nego grad. I mi radimo od doma – ne možemo stalno kuhati i čistiti za druge.”
Marija je šutjela cijelu minutu pa rekla: “Dobro, razumijem te… ali nemoj očekivati da će svi to shvatiti kao ti i Dino.”
Kad su teta Zlata i Jasmin stigli sutradan navečer s tri ogromna kofera i vrećom domaćih kobasica iz Travnika, skupila sam hrabrost.
“Teta Zlata, drago mi je što ste došli, ali ovaj put možete ostati samo dva dana. Imamo puno posla i stvarno nam treba malo mira nakon toga.”
Zlata me gledala kao da sam joj zabola nož u srce.
“Lejla… pa zar smo ti mi teret? Mi smo ti najbliži!”
Osjetila sam knedlu u grlu, ali nisam popustila.
“Niste teret, ali Dino i ja moramo misliti i na sebe. Obećavam da ćemo vas posjetiti u Travniku čim budemo mogli.”
Jasmin je šutio cijelu večer, a atmosfera je bila napeta kao pred oluju.
Kad su otišli nakon dva dana – prvi put bez zamjeranja – osjećala sam se istovremeno krivom i ponosnom.
Dino me zagrlio: “Napokon si rekla što misliš. Sad možemo disati!”
Ali nisu svi reagirali tako dobro kao Zlata i Jasmin. Neki su prestali zvati mjesecima; drugi su slali pasivne-agresivne poruke preko WhatsAppa ili zajedničkih rodbinskih grupa: “Neki su zaboravili odakle su došli…”
Ponekad me uhvati tuga zbog toga – osjećam se kao da sam izdala svoje korijene i običaje zbog kojih sam odrasla kao dobra osoba. Ali onda se sjetim koliko nam je sada dom miran; kako Dino i ja napokon imamo vrijeme jedno za drugo; kako uživamo u malim stvarima zbog kojih smo se i preselili na more.
Pitam se često: Je li moguće biti dobar domaćin i istovremeno sačuvati svoje granice? Ili kod nas na Balkanu to jednostavno ne ide zajedno? Što vi mislite – jesam li pogriješila ili napokon napravila pravu stvar?