Što su naši susjedi mislili: Priča o ljubavi, predrasudama i zidu

“Jesi li ti normalna, Lejla? S njim? Znaš li ti tko je njegova majka bila?” glas moje majke odjekivao je kroz stan dok sam stajala pred njom, držeći Dinu za ruku. Njene riječi bile su oštre kao nož, a pogled pun razočaranja. U tom trenutku, dok su se kroz prozor čuli šapati susjeda iz dvorišta, znala sam da ništa više neće biti isto.

Dino i ja upoznali smo se na autobusnoj stanici jedne kišne večeri u Sarajevu. On je nosio staru jaknu i imao osmijeh koji je mogao otopiti i najhladnije srce. Ja sam tada još uvijek vjerovala da ljubav može pobijediti sve. Ali nisam znala koliko su duboki korijeni predrasuda u našem kvartu na Grbavici.

Prvi put kad me poljubio ispod stare lipe, osjetila sam da pripadam njemu. Ali već tada, kroz prozor naše zgrade, vidjela sam kako susjeda Mara škilji prema nama i odmah potom nestaje iza zavjese. Sljedeći dan, dok sam išla po kruh, prodavačica Senada me dočekala s osmijehom koji nije bio iskren. “Čula sam da si s Dinom. Znaš, ljudi svašta pričaju…”

Nisam se obazirala. Dino je bio sve što sam željela. On je radio kao vozač tramvaja, skroman i vrijedan, a ja sam završavala fakultet. Planirali smo zajednički život, maštali o malom stanu i djeci. Ali svaki naš korak pratio je šapat – tko je čiji, čija je krv, čija je prošlost.

Moja majka nije mogla podnijeti pomisao da ću biti s nekim iz “te” obitelji. Njena sestra je prije rata imala problema s Dinovom majkom – priče o krađi, lažima, starim dugovima. Iako Dino nije imao ništa s tim, grijeh prošlosti visio je nad njim kao crni oblak.

Jedne večeri, dok smo sjedili na balkonu i gledali svjetla grada, Dino mi je tiho rekao: “Lejla, ako ti je preteško… ako te previše boli što ljudi pričaju… razumjet ću ako odeš.” Osjetila sam knedlu u grlu. “Neću otići. Ne zbog njih.”

Ali zidovi su rasli. Susjedi su prestali pozdravljati. Djeca iz zgrade nisu više dolazila po mene kad bi išli igrati odbojku na igralište. Čak je i moj brat Emir počeo izbjegavati Dinu.

Najgore je bilo kad smo odlučili vjenčati se. Majka je odbila doći na svadbu. “Ne mogu gledati kako uništavaš svoj život,” rekla mi je kroz suze. Otac je šutio, ali sam vidjela kako mu ruke drhte dok pije kavu.

Na dan vjenčanja, dok smo izlazili iz stana, susjeda Mara stajala je na stepenicama s rukama prekriženim na prsima. “Samo ti idi, Lejla. Ali znaj – krv nije voda.” Dino me stisnuo za ruku jače nego ikad.

Preselili smo se u mali stan na drugom kraju grada, ali glasine su nas pratile. Na poslu su me kolegice ispitivale: “Jesi li sigurna da znaš u što si se upustila?” Dino je šutio sve više, povlačio se u sebe.

Nakon godinu dana rodila sam kćerku Ajlu. Mislila sam da će dijete zbližiti obitelj, ali majka je dolazila rijetko i uvijek s istim pitanjem: “Jesi li sretna? Jesi li sigurna da on nije kao njegova majka?”

Jednog dana Dino se vratio kući ranije s posla. Sjeli smo za stol i dugo šutjeli. “Lejla,” rekao je napokon, “danas su mi rekli na poslu da sam dobio otkaz. Kažu – višak radnika. Ali znam da nije to razlog. Znam što pričaju o meni.”

Tada sam prvi put osjetila pravi strah – ne od susjeda, ne od majke, nego od toga da će nas ta tiha mržnja slomiti iznutra.

Počeli smo se svađati zbog sitnica – zbog novca, zbog Ajle koja nije mogla spavati od buke iz susjednog stana, zbog toga što više nismo imali nikoga osim jedno drugo.

Jedne noći probudila me buka iz hodnika. Izašla sam i vidjela kako netko crta grafit na našim vratima: “Izdajica!” Srce mi je stalo. Dino je izašao za mnom i samo me zagrlio.

Sljedećeg dana otišla sam kod majke po savjet. Sjela sam za kuhinjski stol gdje sam nekad učila za ispite i plakala kao dijete.

“Mama, što da radim? Ljudi nas mrze zbog stvari koje nemaju veze s nama… Jesam li pogriješila?”

Majka me gledala dugo, a onda tiho rekla: “Nisam ja protiv Dine… Samo ne želim da patiš kao ja nekad.” Prvi put sam shvatila da ni ona nije slobodna od svojih rana.

Vratila sam se kući odlučna da neću dozvoliti da nas prošlost uništi. Sjela sam s Dinom i rekla: “Neka pričaju što hoće. Mi znamo tko smo.” On me pogledao umorno, ali u očima mu se pojavio tračak nade.

Danas Ajla ima pet godina i trči po našem malom dvorištu dok Dino popravlja bicikl. Susjedi nas još uvijek gledaju ispod oka, ali više ne osjećam strah ni sram.

Ponekad se pitam – koliko nas još živi iza zidova koje su drugi podigli? Koliko ljubavi ostane neizrečeno zbog tuđih priča?

Možda će netko od vas razumjeti – ili barem pokušati.