Vjenčanje na obali: Mirnin put kroz bol, ljubav i predrasude

“Mirna, jesi li sigurna da ovo želiš?” glas moje majke, Vesne, drhti dok mi popravlja veo. Osjećam joj ruke na ramenima, hladne i nesigurne. Pogledavam prema Adnanu, koji stoji nekoliko metara dalje, u odijelu koje mu je baka Fatima sašila još prošle zime. Sunce zalazi nad Jadranom, a valovi šušte tiho, kao da žele prigušiti napetost koja lebdi u zraku.

“Mama, nikad nisam bila sigurnija u životu,” šapćem, iako ni sama ne vjerujem u potpunosti u te riječi. U meni se bore ponos i strah, sjećanja na trenutak koji mi je promijenio život. Prije dvije godine bila sam studentica medicine u Zagrebu, puna snova i planova. Sve dok jedne noći, vraćajući se iz knjižnice, nisam izgubila kontrolu nad autom na mokroj cesti kod Karlovca. Sljedeće čega se sjećam je bolnica, bijeli strop i glas doktora: “Mirna, nećete više hodati.”

Otac, Stjepan, tada je prvi put zaplakao predamnom. “Zašto baš ti?” pitao je kroz suze. Brat Ivan nije mogao podnijeti da me vidi slomljenu; mjesecima nije dolazio kući. Majka je šutjela danima, a kad bi progovorila, bilo je to samo o vremenu ili ručku. Svi su me gledali kao da sam nestala osoba – kao da sam umrla i ostavila prazninu koju nitko ne zna ispuniti.

Adnana sam upoznala na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama. On je tamo volontirao s djecom iz Sarajeva. Prvi put kad mi je prišao, donio mi je kavu i rekao: “Znaš li da si najhrabrija osoba ovdje?” Smijala sam se tada, misleći da se šali. Ali on nije odustajao. Svaki dan bi došao s novom pričom ili šalom. Polako sam počela vjerovati da još uvijek vrijedim nešto više od svog invaliditeta.

Kad sam prvi put dovela Adnana kući u Split, otac ga je gledao ispod oka. “Musliman? Iz Bosne? Zar ti nije dosta što si u kolicima?” pitao je kasnije majku misleći da ga ne čujem. Te riječi su me zaboljele više od bilo koje terapije. Adnan je sve čuo, ali nije rekao ništa. Samo me nježno primio za ruku.

“Mirna, ja te volim zbog tebe, ne zbog tvojih nogu ili prezimena,” šapnuo mi je te večeri dok smo sjedili na balkonu iznad stare Dioklecijanove palače. “Ali tvoja obitelj… hoće li ikada prihvatiti mene?”

Nisam znala odgovor. Majka je bila tiha, otac tvrdoglav, a brat Ivan još uvijek nije mogao doći na večeru kad bi Adnan bio tu. U Splitu su ljudi znali biti okrutni – susjeda Marija bi svaki put kad bi nas vidjela zajedno dobacila: “Eto, sad još samo fali da joj dijete rodiš!”

Ali ljubav ne pita za granice ni predrasude. Kad me Adnan zaprosio na plaži Bačvice, pred svima, nisam mogla reći ne. Iako sam znala da će to biti još jedna borba – protiv pogleda na ulici, protiv šutnje kod kuće, protiv vlastitih sumnji.

Danas, na dan vjenčanja, otac sjedi u zadnjem redu i gleda u pod. Ivan nije došao – poslao je poruku: “Ne mogu to gledati.” Majka mi drži ruku dok svećenik pita: “Mirna, hoćeš li uzeti Adnana za svog muža?”

Srce mi lupa kao nikad prije. Pogledavam Adnana – njegove oči pune su nade i straha. Znam da ni njemu nije lako; njegova obitelj u Sarajevu također nije oduševljena što ženi Hrvaticu iz Splita koja ne može hodati.

“Hoću,” izgovaram jasno i glasno. U tom trenutku osjećam kako nestaju svi pogledi, sve predrasude i bolovi. Osjećam samo ljubav.

Nakon ceremonije prilazi mi otac. Lice mu je crveno od suza i vina. “Oprosti mi,” šapće tiho. “Nisam znao kako biti otac kad ti najviše treba.” Grlim ga prvi put nakon nesreće.

Kasnije sjedimo svi zajedno uz more – Adnanova majka donosi baklavu, moja majka fritule. Djeca trče po pijesku, a ja gledam prema horizontu i pitam se: “Je li ovo stvarno moj život? Jesam li zaslužila ovu sreću nakon svega?”

Možda će netko reći da sam luda što sam se usudila voljeti protiv svih pravila i očekivanja. Ali pitam vas – što biste vi učinili da ste na mom mjestu? Biste li imali snage reći ‘da’ ljubavi kad cijeli svijet kaže ‘ne’?