Između tišine i vriska: Priča Lejle s tuzlanskog naselja
“Lejla, gdje si opet zalutala?” – povikao je otac iz dnevne sobe, a ja sam stajala u hodniku, držeći se za kvaku kao da mi život ovisi o tome. U rukama sam stezala školsku torbu, a srce mi je tuklo kao da će iskočiti iz grudi. Zrak je mirisao na ustajali dim i jeftinu rakiju. Majka je šutjela, sjedeći za stolom s pogledom prikovanim za pod.
“Nisam nigdje, babo. Bila sam kod Amre da joj pomognem oko zadaće,” promucala sam, nadajući se da će mu to biti dovoljno. Ali nije bilo. Nikad nije bilo dovoljno.
“Lažeš! Znam ja gdje ti lutaš! Sram te bilo!” – vikao je, a ja sam osjećala kako mi se suze skupljaju u očima. Majka je i dalje šutjela. Nije se miješala, nikad se nije miješala. Bila je poput sjene, prisutna ali nevidljiva.
Odrasla sam u tom stanu na četvrtom spratu sivog bloka u Tuzli, gdje su zidovi upijali svaku psovku, svaki udarac šake o stol, svaki moj tihi jecaj pod jastukom. Otac je bio poznat po tome što voli popiti, ali nitko nije znao što se događa iza zatvorenih vrata našeg stana. Majka je radila u trgovini na pijaci, a ja sam bila njihova jedina kćerka – dijete između tišine i vriska.
Sjećam se jedne zime kad sam imala četrnaest godina. Snijeg je prekrio sve ružnoće našeg naselja, ali hladnoća u stanu bila je gora od one vani. Otac je izgubio posao u rudniku i danima nije izlazio iz kuće. Pio je još više nego prije. Jedne večeri, dok sam učila za test iz matematike, bacio je pepeljaru prema meni jer sam ga “previše gledala”. Staklo se razbilo po podu, a ja sam skupljala krhotine drhteći od straha.
“Zašto uvijek moraš provocirati?” – šapnula mi je majka kasnije te noći dok mi je previjala ruku. “Samo šuti i proći će.”
Ali nije prolazilo. Godinama sam šutjela, gutala suze i pokušavala biti nevidljiva. U školi sam bila odlična učenica, ali nitko nije znao koliko me boli svaka pohvala profesora jer sam znala da me kod kuće čeka pakao. Moja najbolja prijateljica Amra jednom me pitala zašto nikad ne zovem društvo kod sebe. Samo sam slegnula ramenima.
Jednog dana, kad mi je bilo sedamnaest, otac se napio više nego ikad prije. Vratio se kući kasno i počeo razbijati sve po stanu. Majka je pokušala stati između nas, ali ju je odgurnuo tako jako da je pala na pod. Tada sam prvi put povikala: “Dosta! Ne možeš više ovako!”
Njegove oči bile su crvene od alkohola i bijesa. Prišao mi je prijeteći, ali tada se nešto slomilo u meni. Nisam više osjećala strah, samo bijes i tugu koja se godinama skupljala. “Ako još jednom digneš ruku na mene ili mamu, otići ću na policiju!” viknula sam drhteći.
Te noći nisam spavala. Slušala sam majčine tihe jecaje iz kuhinje i gledala kroz prozor na snijeg koji je padao po praznom igralištu ispod našeg bloka. Pitala sam se ima li nade za nas.
Sljedećih dana otac je bio tiši nego inače. Počeo je izbjegavati moj pogled i više nije vikao kao prije. Ali napetost je ostala – ona gusta, nevidljiva magla koja guši svaki pokušaj sreće.
Nakon mature upisala sam fakultet u Sarajevu. Bio je to moj prvi korak prema slobodi. Prvi put sam osjetila kako izgleda život bez straha da će netko vikati ili bacati stvari po stanu. U Sarajevu sam upoznala Tarika – momka iz Zenice koji me naučio da ljubav ne mora boljeti.
Jednog vikenda vratila sam se kući jer mi je majka javila da joj nije dobro. Otac je bio trijezan, ali stariji i slomljeniji nego ikad prije. Sjeli smo za isti onaj stol gdje su se godinama lomile riječi i tanjiri.
“Lejla… znam da nisam bio dobar otac,” rekao je tiho, gledajući u svoje ruke. “Ne znam mogu li to popraviti…”
Nisam znala što reći. U meni su se miješali bijes i sažaljenje, ljubav i mržnja prema čovjeku koji mi je dao život ali mi ga godinama oduzimao.
Majka me zagrlila kad sam odlazila natrag za Sarajevo. “Samo nemoj zaboraviti tko si,” šapnula mi je.
Danas imam dvadeset šest godina i radim kao psihologinja u školi na Dobrinji. Pomažem djeci koja nose iste terete kakve sam ja nosila – terete koje odrasli često ne vide ili ne žele vidjeti.
Ponekad se pitam: Jesmo li svi mi samo djeca koja čekaju da ih netko spasi? Ili moramo sami pronaći snagu da vrisnemo kad nas guši tišina?