Promrzla sam, stajala sam na kiši pred vratima roditeljskog stana, drhteći i grcajući u suzama jer sam znala da više nema povratka na staro. Sve ono što sam godinama gurala pod tepih, eksplodiralo je te večeri – riječi koje su me zaboljele više od udaraca, sumnje koje su kidale povjerenje, tišina koja boli još jače od galame. Ovo je moja priča o obiteljskim tajnama, izgubljenim godinama, i nadi da će možda ipak doći to bolje sutra.
Bio sam uvjeren da sam pronašao sreću – uspješan posao, voljena žena, i majka kojoj sam sve dugovao. Ali jedan običan jutarnji trenutak otkrio mi je lice zla u vlastitom domu, lice koje nikada nisam očekivao vidjeti. Sada stojim pred ruševinama svega što sam gradio, pitajući se ima li povratka kad istina zaboli više od laži.
Moje ime je Lejla i odrasla sam u sjeni očeve čaše i majčine tišine, u stanu na četvrtom spratu sivog bloka u Tuzli. Ova priča je moj pokušaj da shvatim kako sam preživjela godine boli, srama i borbe za ljubav koju sam uvijek tražila, ali rijetko nalazila. Pišem ovo da bih možda pronašla odgovore, ili barem olakšala teret koji nosim.
