Ples pod ruševinama: Priča o izdaji, nesreći i ponovnom rođenju

“Ne možeš ti više plesati, Ivana! Pogledaj se!” vikao je otac, lupajući šakom o stol. Njegove riječi odzvanjale su mi u glavi dok sam zurila u svoje noge, sada bespomoćne, prekrivene dekicom koju mi je mama brižno namjestila. Bilo je to samo mjesec dana nakon što sam saznala da me Dario vara s našom susjedom Anom. Još uvijek osjećam hladnoću onog jutra kad sam ga zatekla kako izlazi iz njenog stana, a ona mu popravlja kravatu na vratima. “Ivana, nije ono što misliš…” promucao je, ali njegove riječi nisu imale težinu. Srce mi je već bilo slomljeno.

Nisam stigla ni shvatiti što se događa, a već sam bila u autu, vozeći bez cilja po kišnim ulicama Zagreba. Suze su mi zamaglile pogled, a radio je svirao Olivera – pjesmu koju smo Dario i ja slušali na našem vjenčanju. U jednom trenutku, sve je postalo crno. Probudio me zvuk sirena i nepoznati glasovi: “Gospođo, čujete li me?” Nisam osjećala noge. Nisam osjećala ništa osim praznine.

U bolnici su mi rekli da više nikad neću hodati. Mama je plakala tiho u kutu sobe, tata je šutio, a Dario… Dario nije ni došao. Poslao je poruku: “Žao mi je. Ne mogu ovo.” Ana mu je rodila sina dva mjeseca kasnije. Moj svijet se raspao na komadiće.

Prijatelji su se povukli, kao da sam postala zarazna. Samo je Sanja ostala uz mene. “Ivana, znam da boli, ali moraš se boriti! Sjećaš se kad si na maturalnoj večeri plesala valcer sama jer ti nitko nije htio prići? Ti si uvijek bila hrabra!” rekla mi je jednog dana dok mi je donosila kavu iz obližnje slastičarne. Ali ja nisam više bila ona Ivana. Bila sam sjena žene koja je nekad sanjala o plesu.

Dani su prolazili sporo. Tata je sve češće pio i krivio mene za sve: “Da si bila bolja žena, ne bi te ostavio! Da nisi vozila kao luda, sad bi hodala!” Mama je pokušavala smiriti situaciju, ali njezine riječi nisu dopirale do njega. Jedne večeri sam ga čula kako šapće: “Što ćemo sad s njom? Tko će je htjeti takvu?”

Sanja me nagovorila da odem na rehabilitaciju u Varaždinske Toplice. Tamo sam upoznala Amira, fizioterapeuta iz Tuzle. Bio je tih, ali njegove ruke su bile čvrste i nježne u isto vrijeme. “Ivana, znaš li da postoji ples u kolicima?” pitao me jednog dana dok mi je pomagao s vježbama. Pogledala sam ga kao da je lud. “Ples? Ja? Pogledaj me!”

Ali Amir nije odustajao. Donio mi je letak za radionicu plesa u kolicima u Zagrebu. “Dođi barem pogledati. Ako ti se ne svidi, nikad više neću spomenuti ples.” Pristala sam samo zato što nisam imala što izgubiti.

Prvi put kad sam ušla u dvoranu, srce mi je tuklo kao ludo. Svi su gledali u mene – ili mi se barem tako činilo. Ali onda sam vidjela Mirelu, djevojku iz Sarajeva koja je nakon nesreće ostala bez jedne ruke i noge. Smijala se dok se vrtjela u kolicima uz taktove sevdalinke. “Hajde, Ivana! Nije bitno kako izgledaš, bitno je kako se osjećaš!” povikala mi je.

Prvi pokreti bili su nespretni, ali osjećala sam nešto što nisam mjesecima – život. Svaki put kad bih podigla ruke prema nevidljivom partneru ili okrenula kolica oko svoje osi, osjećala sam da ponovno dišem.

Kod kuće su reakcije bile različite. Tata je bio bijesan: “Sramotiš nas! Zar ti nije dosta poniženja? Sad će cijelo susjedstvo pričati kako naša Ivana pleše po dvoranama kao cirkusant!” Mama me prvi put pogledala s ponosom: “Ivana, ti si moja hrabra djevojka.” Sanja je plakala od sreće kad me vidjela na prvoj priredbi.

Dario se pojavio nakon godinu dana. Došao je s Anom i sinom na dječju priredbu gdje sam nastupala s grupom. Pogledali smo se u oči – prvi put bez mržnje ili tuge. Prišao mi je nakon nastupa: “Ivana… oprosti.” Samo sam kimnula glavom. Više nisam trebala njegovu ljubav ni njegovo priznanje.

Amir i ja smo postali prijatelji, a kasnije i nešto više. Nije mu smetalo što ne mogu hodati – za njega sam bila cijela baš takva kakva jesam.

Danas vodim radionice plesa u kolicima za djecu i odrasle diljem Hrvatske i Bosne. Moja obitelj još uvijek ima svojih problema – tata ponekad ne dolazi na moje nastupe, ali mama sjedi u prvom redu i plješće najglasnije.

Nekad se pitam: Da nisam doživjela nesreću, bih li ikada pronašla ovu snagu u sebi? Možda život nije ono što smo planirali – ali možda baš zato vrijedi plesati svaki dan iznova.

Što vi mislite – može li čovjek pronaći sreću tamo gdje ju najmanje očekuje? Jeste li vi ikada morali naučiti plesati kroz ruševine vlastitih snova?