Jedan stari kist i tišina između nas
“Opet si zaboravila kupiti kruh, Lana!” Majčin glas parao je tišinu kuhinje, dok sam stajala pored prozora zureći u sivo nebo iznad Sarajeva. Ruke su mi drhtale, ne od straha, nego od osjećaja da sam opet podbacila. “Znaš li ti koliko je teško sve ovo? Umjetnost? Ma, pusti snove, Lana. Mi nismo te sreće.”
Nisam joj odgovorila. Samo sam slegnula ramenima i izašla iz stana, ostavljajući za sobom miris graha i težinu neizgovorenih riječi. Ulica je bila mokra, a cipele su mi škripale na svakom koraku. U džepu sam stiskala ključ djedove šupe, mjesto gdje sam često bježala kad bi mi sve postalo previše.
Djed je umro prije dvije godine, ali šupa je ostala netaknuta, kao da čeka njega ili mene da se vratimo. Tog dana, dok sam prebirala po starim kutijama, pronašla sam kist. Drška je bila izlizana, a dlake raščupane, ali kad sam ga uzela u ruku, osjetila sam nešto što nikad prije nisam – kao da mi je netko dao dozvolu da budem svoja.
“Šta će ti to?” začula sam glas iza sebe. Bio je to moj brat Dario, uvijek ciničan, uvijek prvi da me spusti na zemlju. “Opet ćeš pravit’ nered? Mama će poludit’.”
“Nije nered ako nešto stvorim,” odgovorila sam tiho, ali odlučno. Dario je slegnuo ramenima i otišao, a ja sam ostala sama s kistom i praznim papirom koji sam našla među djedovim stvarima.
Prvi potez bio je nesiguran, drugi još gori. Ali onda sam zatvorila oči i pustila ruku da vodi. Boje su se miješale, linije su se rađale iz ničega. Nisam znala što radim, ali osjećala sam se živo prvi put nakon dugo vremena.
Kad sam se vratila kući, majka je sjedila za stolom s glavom u rukama. “Lana, molim te, pomozi mi. Ne mogu više sama. Tvoj otac… znaš kakav je. Dario neće ništa preuzet’, a ja ne mogu sve sama.”
Htjedoh joj reći da ni ja ne mogu više biti samo ono što ona želi. Da želim nešto svoje. Ali riječi su mi zapele u grlu.
Tako su prolazili dani – škola, posao u pekari nakon nastave, briga o mlađoj sestri Ivi koja je imala astmu i često završavala u bolnici. Svi su od mene očekivali da budem jaka, odgovorna, neprimjetna. A ja sam svaku slobodnu minutu provodila u šupi, slikajući ono što nisam mogla izgovoriti.
Jedne večeri, dok sam čistila pod u pekari, prišao mi je stariji muškarac s brkovima i toplim očima. “Ti si ona mala iz treće zgrade? Vidio sam tvoje slike kroz prozor šupe. Znaš… imaš dara. Trebala bi pokušati nešto više s tim.”
Zbunjeno sam ga pogledala. “Nema od toga ništa. Moja mama kaže da umjetnost nije za nas.”
Nasmijao se i klimnuo glavom. “Možda nije za nju, ali za tebe jest. Ne slušaj uvijek druge, dijete.” Otišao je ostavivši mi napojnicu i osjećaj da možda ipak vrijedim nešto više.
Te noći nisam mogla spavati. Gledala sam svoje slike razasute po podu šupe – portreti Ivinog osmijeha kad joj je lakše disalo, Daria kako krišom puši iza škole, majku s borama oko očiju koje nikad nisu nestajale.
Sljedećeg dana skupila sam hrabrost i prijavila se na natječaj za mlade umjetnike u lokalnom kulturnom centru. Nisam rekla nikome – ni majci ni Dariju ni Ivi. Bojala sam se njihove reakcije više nego neuspjeha.
Kad su me pozvali da dođem na izložbu, srce mi je tuklo kao ludo. Stajala sam pred svojim slikama dok su prolaznici zastajali i gledali ih. Neki su se smijali, neki klimali glavom u znak odobravanja. Osjećala sam se kao da napokon postojim.
Majka je saznala slučajno – susjeda joj je rekla da je vidjela moju sliku na plakatu za izložbu. Došla je kući bijesna.
“Kako si mogla? Bez da mi kažeš? Znaš li ti koliko nas to može koštati? Ljudi će pričati!”
“Mama,” prekinula sam je prvi put u životu, “ljudi će uvijek pričati. Ali ja više ne mogu živjeti samo za druge.” Suze su mi klizile niz lice dok sam govorila ono što me godinama gušilo.
Nastala je tišina između nas – gusta, teža od svih riječi koje smo ikad izgovorile jedna drugoj.
Dario me kasnije našao u šupi. Sjeo je pored mene bez riječi i zapalio cigaretu.
“Znaš… možda mama nikad neće razumjeti. Ali ja jesam vidio tvoje slike. I… nisu loše.” Pogledao me ispod obrva i nasmiješio se onim svojim polusramežljivim osmijehom.
Iva mi je donijela papir i bojice koje je dobila na poklon od učiteljice.
“Hoćeš nacrtat’ mene kako letim? Kad ozdravim?”
Nacrtala sam je s krilima od papira i osmijehom koji nije imala već mjesecima.
Majka nije došla na izložbu. Ali došla je Iva, došao je Dario i onaj stariji gospodin iz pekare koji mi je stisnuo ruku i rekao: “Vidiš? Rekao sam ti da možeš.”
Te večeri prvi put nisam osjećala krivnju što želim nešto samo za sebe.
Ponekad još uvijek čujem majčine riječi u glavi – da snovi nisu za nas, da umjetnost nije život nego luksuz koji si ne možemo priuštiti. Ali kad uzmem kist u ruku, znam da pripadam sebi.
Možda nikad neću biti slavna slikarica ili bogata žena iz časopisa. Ali barem znam tko sam kad svi drugi utihnu.
Pitam se – koliko nas još živi u tišini između tuđih očekivanja i vlastitih snova? Koliko nas nikad ne pronađe svoj stari kist?