Između Dva Doma: Priča o Žrtvi i Granicama
“Zar stvarno misliš da je tvoja kuća važnija od moje udobnosti?” Marijin glas odjekuje kroz dnevni boravak, a ja osjećam kako mi srce udara u grlu. Ivan sjedi na rubu kauča, pogleda prikovanog za pod, šutljiv kao i uvijek kad treba nešto reći svojoj majci.
“Marija, to je kuća mojih roditelja. Sve što imam, sve uspomene…” pokušavam objasniti, ali ona odmahne rukom kao da sam dijete koje ne razumije svijet odraslih.
“Tvoje uspomene neće grijati moju kičmu zimi!” odgovara oštro. “Ja sam stara žena, trebam pomoć. Ivan je moj sin, a ti si njegova žena. To je tvoja dužnost.”
U tom trenutku osjećam kako mi se suze skupljaju u očima, ali gutam ih. Neću joj dati to zadovoljstvo. Pogledam Ivana, tražeći barem trunku podrške, ali on samo slegne ramenima.
“Znaš da mama ima problema s leđima…” promrmlja tiho.
“I ja imam problema, Ivane! Imam problem što više ne znam gdje pripadam!” viknem, a glas mi zadrhti.
Odrasla sam u malom mjestu kraj Mostara. Moji roditelji su godinama štedjeli da bi izgradili tu kuću. Nakon njihove smrti, ostala sam sama s Ivanom i našom kćeri Lanom. Ta kuća je bila jedino što me vezalo za njih, za djetinjstvo, za sigurnost. Kad smo se preselili u Zagreb zbog Ivanovog posla, obećali smo jedno drugome da ćemo se jednog dana vratiti. Ali sada Marija želi da prodamo kuću i kupimo stan bliže njoj u Osijeku, kako bi joj mogli biti na raspolaganju svaki dan.
“Zašto ne možemo jednostavno češće dolaziti?” pitam Ivana kasnije te večeri dok Lana spava.
On uzdahne. “Znaš kakva je mama. Ako joj ne udovoljiš, neće ti dati mira.”
“A što je s mojim mirom? Što je s našim snovima?”
Ivan šuti. Znam da ga je sram što ne može stati između mene i svoje majke, ali još više me boli što ni ne pokušava.
Sljedećih dana Marija me zove svaki dan. “Jesi li razmislila? Znaš da sam sama, a zdravlje mi nije najbolje. Svi drugi imaju snahu koja im pomaže…”
Ponekad mi dođe da viknem na nju, ali onda se sjetim kako sam uvijek željela imati dobar odnos sa svekrvom. Kad sam prvi put došla u njihovu kuću u Osijeku, donijela sam joj kolače i cvijeće. Smijala se i pričala mi o svom djetinjstvu u Slavoniji, o ratu, o tome kako je izgubila muža. Tada sam mislila da ćemo biti obitelj.
Ali sada osjećam samo pritisak i krivnju. Lana me pita: “Mama, hoćemo li opet ići u našu kuću kod bake i djeda?” Ne znam što da joj kažem.
Jedne večeri sjedim sama u kuhinji i gledam stare fotografije: tata na biciklu ispred kuće, mama u vrtu s ružama, ja i brat na ljuljački koju je tata napravio od stare gume. Suze mi klize niz lice.
Te noći sanjam roditelje. Mama me grli i šapuće: “Ne daj svoje korijene…”
Sljedeći dan odlazim kod Marije sama. Sjedi u fotelji, gleda neku tursku seriju.
“Marija,” kažem tiho, “ne mogu prodati kuću. To je sve što mi je ostalo od roditelja. Mogu ti pomagati koliko god treba, mogu dolaziti svaki vikend, mogu organizirati pomoć ako zatreba… ali ne mogu izgubiti svoj dom.”
Gleda me dugo bez riječi. Oči joj postaju vlažne.
“Znaš li ti koliko je meni bilo teško kad sam došla ovdje iz Bosne? Sve sam ostavila zbog muža… Nikad nisam imala svoj dom. Zato želim da barem sad imam nekoga uz sebe.”
Osjećam kako mi srce puca na pola. “Ali ja nisam tvoj muž, Marija. Ja sam tvoja snaha. I imam pravo na svoj život.”
Nekoliko trenutaka vlada tišina.
“Možda si u pravu,” kaže napokon tiho. “Ali teško je biti sam…”
Vraćam se kući slomljena i olakšana istovremeno. Ivan me gleda zabrinuto.
“Što si joj rekla?”
“Istinu,” odgovaram.
Te noći prvi put nakon dugo vremena mirno spavam.
Ali još uvijek me proganja pitanje: Jesam li sebična što biram svoje korijene umjesto tuđe udobnosti? Gdje prestaje žrtva za obitelj, a počinje žrtva sebe same?