Dijete iz naših snova, pronađeno na neočekivanom mjestu
“Zašto opet ne? Zašto baš mi?” šaptala sam sebi dok sam sjedila na rubu kreveta, gledajući u blijedu svjetlost koja je ulazila kroz prozor naše male zagrebačke garsonijere. Dario je šutio, sjedio nasuprot mene s rukama u kosi, pokušavajući pronaći riječi koje bi nas oboje utješile. Ali riječi su bile potrošene, baš kao i naši snovi o djetetu koje nikako nije dolazilo.
“Ivana, možda bismo trebali odustati…” prošaptao je, glas mu je drhtao. Pogledala sam ga, oči su mu bile crvene od neprospavanih noći i brige. “Ne mogu više gledati kako patiš.”
“Ne mogu odustati, Dario. Ne još,” odgovorila sam, iako sam osjećala kako mi se nada topi kao snijeg na dlanu. Pet godina pokušavamo. Pet godina injekcija, hormona, bolnih pretraga i lažnih nada. Svaki put kad bih vidjela trudnicu na tramvajskoj stanici ili čula dječji smijeh u parku, srce bi mi se stisnulo.
Moja mama, Jasna, stalno je govorila: “Ivana, možda je vrijeme da prihvatiš da nije svima suđeno biti roditelj.” Ali ona nije znala kako je to kad ti tijelo izdaje vlastite snove. Moja sestra Ana već ima dvoje djece i svaki obiteljski ručak pretvarao se u podsjetnik na ono što nemam.
Jednog prosinačkog jutra, dok je Zagreb bio prekriven tankim slojem snijega, Dario i ja smo se spremali za još jedan dan pun rutine i tišine. Ispred ulaza u zgradu začuli smo tihi plač. Pogledali smo se zbunjeno, a onda sam potrčala prema vratima. Tamo, u staroj dekici, ležalo je dijete – djevojčica od možda godinu dana, s velikim smeđim očima koje su me gledale kao da me poznaje cijeli život.
“Dario… netko je ostavio dijete!” povikala sam. On je izašao za mnom i oboje smo kleknuli pored nje.
“Što ćemo sad?” pitao je tiho.
“Moramo zvati policiju… ali…” glas mi je zadrhtao. Nisam mogla skinuti pogled s te male ruke koja se stisnula oko mog prsta.
Policija je došla brzo, a socijalna radnica, gospođa Marija, pitala nas je možemo li ostati s djevojčicom dok ne pronađu privremeni smještaj. Pristali smo bez razmišljanja. U tih nekoliko sati koliko je provela s nama, osjećala sam nešto što nisam godinama – miris djeteta u stanu, nježno disanje dok je spavala na mom ramenu.
Dario me gledao s mješavinom tuge i nade. “Zamisli da je ovo naše dijete…”
Navečer, kad su došli po nju, srce mi se slomilo drugi put u životu. Prvi put kad sam saznala da ne mogu imati djecu, a drugi put kad su mi uzeli tu malu djevojčicu koju nisam ni poznavala.
Sljedećih dana nisam mogla prestati misliti na nju. Dario je šutio više nego inače. Jedne večeri rekao mi je: “Ivana, možda nam život šalje znak. Možda bismo trebali razmisliti o usvajanju.”
Pogledala sam ga i prvi put nakon dugo vremena osjetila tračak nade. “Ali što će reći naši roditelji? Što će reći susjedi? Znaš kakvi su ljudi ovdje…”
Dario je slegnuo ramenima: “Neka govore što hoće. Zar nije važnije da budemo sretni?”
Počeli smo istraživati mogućnosti usvajanja u Hrvatskoj. Proces je bio dug, birokratski i pun prepreka. Socijalna radnica Marija nas je podržavala, ali svaki razgovor s institucijama bio je kao borba s vjetrenjačama.
Moja mama nije bila oduševljena: “Ivana, nikad ne znaš čije je to dijete… Što ako ima problema?” Ana me podržavala: “Bit ćeš najbolja mama na svijetu, bez obzira kako tvoje dijete došlo do tebe.”
Mjeseci su prolazili u ispunjavanju papira, razgovorima s psiholozima i čekanju. Svaki dan bio je nova nada i novo razočaranje. Dario i ja smo se svađali više nego ikad prije – zbog novca, zbog stresa, zbog straha da nikad nećemo postati roditelji.
Jedne večeri, nakon još jedne burne svađe, sjela sam sama na balkon i gledala svjetla grada. Pitala sam se jesam li sebična što toliko želim dijete da riskiram brak i mir u kući. Ali onda bih se sjetila onih smeđih očiju i male ruke koja me držala kao da joj pripadam.
Nakon gotovo godinu dana čekanja stigao je poziv – djevojčica koju smo pronašli još uvijek nije imala trajni dom. Socijalna služba pitala nas je želimo li postati njezini skrbnici dok se ne riješi njezin status.
Plakala sam od sreće i straha istovremeno. Dario me zagrlio: “Ovo je naša prilika.”
Kad smo ju ponovno vidjeli, srce mi je ispunila ljubav kakvu nisam znala da mogu osjećati. Njezino ime bilo je Lejla. Prvi put kad me nazvala “mama”, znala sam da su sve boli i godine čekanja imale smisla.
Ali život nije bajka – susjedi su šaptali iza leđa, moja mama nije dolazila u posjete kao prije, a Dario i ja smo morali učiti biti roditelji bez ikakvog iskustva. Lejla je imala svoje traume – noćne more, strah od glasnih zvukova – ali svaki njezin osmijeh bio je nagrada za svaku suzu koju sam prolila.
Danas, dvije godine kasnije, Lejla trči po našem stanu i smije se najglasnije na svijetu. Moja mama ju je napokon prihvatila kao unuku, a Dario i ja smo jači nego ikad prije.
Ponekad se pitam: Da nisam pronašla Lejlu tog jutra, bih li ikada saznala što znači biti majka? Je li krv važnija od ljubavi? Ili nas prave roditeljima upravo oni koje izaberemo voljeti?